Izgrađen je na kamenoj litici lijeve obale rijeke Neretve sa ulogom obrane Hercegovine od turaka. Punih pet godina grad je odolijevao napadima da bi 1471 pao kao posljednje uporište Hercegove zemlje. Nakon razgledavanja kulturnih znamenitosti grada oni najodvažniji su se uputili prema kuli sa koje se pruža predivan pogled na grad i dolinu uz rijeku Neretvu. I doista, taj prizor je vrijedio svog onog napora. Očarani ljepotom tog gradića nastavili smo put prema našem odredištu - Herceg Novom.
Grad herceg Novi smješten je na značajnom i izuzetno atraktivnom geografskome prostoru između najviše planine dinarskoga masiva Orjena i ulaza u jedan od najljepših zaljeva svijeta Boku Kotorsku. To je grad nježnog cvijeta mimoze, a u svim dijelovima godine je vrlo živ. U njemu živi oko 40 000 stanovnika. Nakon duge, ali udobne vožnje konačno smo stigli u poslijepodnevnim satima i smjestili se u Hotelu Plaža. Nismo dugo čekali da bismo se bacili u more koje je bilo iznimno toplo. Poslije tih malih radosti slijedila je večera, a zatim večernji izlazak sa našim kolegama - maturantima iz Livna u caffe bar Saint Tropez u Igalu, do kojeg smo, doduše samo tu večer, morali pješačiti. A izlazak ko´ izlazak, nema šta da se o tome puno priča :)).
U jutro 2. listopada, probudili su nas grmljavina i snažan vjetar, a kiša je lijevala k`o iz kabla. Upravo zbog toga naši su planovi za taj dan morali biti odgođeni, a mi smo bili prisiljeni da cijeli dan ostanemo u hotelu. Svatko je na svoj način ispunio taj dan, jedni spavanjem, a drugi u prelijepom pogledu sa balkona. Gledajući valove kako se pjene, a zatim lome od stijene. Željno iščekujući večernji izlazak, pitali smo se: Pa zašto je danas morala padati ta kiša? No, ovaj put bez Livnjaka (na žalost nekih :)).
Prva pomisao, nakon buđenja, koja mi je prošla glavom bila je: Da li i danas pada kiša? Očekujući da ću ugledati lijepi suncem obasjan dan brzo sam skočila na prozor i razočarala se. Da, kiša je padala, ali ne istim intenzitetom kao jučer, te smo ipak odlučili posjetiti gradove Kotor i Budvu. Odmah nakon doručka smo se uputili zajedno sa lokalnim vodičem prema Kotoru.
Kotor je smješten na krajnjem sjeveroistočnome dijel Bokokotorskog zaljeva. Opasan je starim, 4 km dugim zidinama. A od 1979. godine uvršten je u UNESCO-ov popis Svjetske baštine. Ime grada potječe od srednjovjekovnog latinskog naziva Catarum. Za povijest grada Kotora veliku važnost je imala i Bokeljska mornarica. Tu smo imali priliku vidjeti katedralu sv. Tripuna, ujedno i zaštitnika grada, i obići Pomorski muzej. Zatim smo se uputili prema Budvi, koja se smatra da je jedno od najstarijih naselja na Jadranu. Danas je Budva turističko središte Crne Gore koju posjećuju i brojni pripadnici jet seta, a može se reći da je jedinstven turistički biser ovoga dijela Jadrana. Tu smo nakon razgledavanja znamenitosti grada imali više vremena za samostalno razgledavanje i šetnju. Pri povratku u hotel vozili smo se trajektom najužim dijelom zaljeva, tjesnacem Verige, koji je svega 300 metara širok. U hotel smo se vratili na večeru a potom je uslijedio neizostavni večernji izlazak.
Posljednji dan ekskurzije je tako neprimjetno brzo došao, nažalost. To jutro smo brodicom krstarili Bokokotorskim zaljevom, a usput smo posjetili otok Gospe od Škrpjela. Inače, to je umjetni otok sagrađen na morskoj hridi. Legenda govori da su dvojica braće mornara našli sliku Gospe na toj hridi, te da su dali obećanje da će tu sagraditi crkvu. Tako su Peraštani donosili kamenje i bacali u more, pa su nakon 300 godina sagradili crkvu Gospe od Škrpjela na tom otočiću. Nakon toga smo posjetili grad Perast, koji je 12 km udaljen od Kotora. Po povratku u hotel morali smo predati ključeve naših soba, te posljednjim pogledom na grad, oprostiti se s njim u nadi da će nas nekad život ponovno dovesti tu u taj predivni grad koji je bio naš dom 4 dana. Na povratku kući svratili smo u Dubrovnik, koji je administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije, i jedno od najvažnijih povijesno-turističkih središta Hrvatske, a koje broji oko 44 000 stanovnika. Godine 1979. grad je dodan na UNESCO-ov popis Svjetske baštine. I nakon što smo šetali Stradunom, pogledali crkvu sv. Vlahe, Orlandov stup, Onofrijevu česmu i neke dijelove starogradske jezgre, nastavili smo put kući. Rastali smo se vidno umorni sa tugom na licu a ipak sretni jer su naša očekivanja bila nadmašena.
I što da na kraju kažem, nego veliko hvala svima onima koji su nam omogućili i uljepšali te, uistinu nezaboravne trenutke?! Pa hvala našim profesoricama Vesni i Nevenki, vozaču Johnu-Ćićku te naravno našim vodičima Adnanu i Emiru!
