Tekst i foto: Ilija Šarčević
Način na koji se odnosimo prema prirodi slika je našeg općeg stava prema životu i svijetu. Teško će netko tko cijeni svoj život uništavati prostor u kojem se život odvija. Nažalost, moramo ponovno nešto reći o jednoj vrlo negativnoj i raširenoj pojavi koja se tiče našega odnosa prema prirodi. U proljeće, dok se priroda budi, naše su planine uglavnom zastrte dimom. Dok požari, najvećim dijelom namjerno prouzročeni, uništavaju biljni i životinjski svijet, mi mirno promatramo, kao da se ništa ozbiljno ne događa.
Da stvar bude gora, često se ne radi o čišćenje vlastitih njiva, livada ili vrtova, nego o „čišćenju" društvene imovine. Ekološki sustavi se „čiste" od živih bića koja su sebi pronašla stanište u njima. Paljenje pašnjaka, ili, kako se češće kaže, suhe trave ima nesagledive posljedice za nove ekološke sustave. Na koji način priroda reagira na požare? Koliko joj je potrebno da se obnove ekološki sustavi, da se vrate tamo gdje su stali? Odgovori na pitanja zavise od geomorfoloških struktura pojedine mikroregije. Kao primjer uzet ćemo Ramu.
Područje Rame dijelom pripada dinarskom kršu: planine i planinska polja su krševita, na svakom koraku su karbonatne stijene, što otežava rast biljaka, jednogodišnjih ili višegodišnjih. Glavno obilježje: nedostatak plodnog tla i nedostatak tla uopće. Sukcesivnim slijedom na ovom kamenjarskom području potrebno je više od cijelog stoljeća da planinske rudine i planinska krška polja postanu šume, da se stvore uvjeti za rast novog drveća na rubovima već postojećih šuma. Iz siromašnoga tla izbijaju stijene koje se tijekom vremena troše obogaćujući postojeće tlo i stvarajući novo. Stijene se troše na dva načina: djelovanjem okoliša izvana i biotičkim čimbenicima. Pod biotičkim čimbenicima ovdje se misli na simbiotske organizme - lišajeve, koji su se prilagodili ekstremnim životnim uvjetima, životu na goloj stijeni. Čekaju kap kiše, zrno anorganskih tvari i ugljikov dioksid iz zraka kako bi stvorili sebi hranu, a kao nusprodukt proizvode kisik i kiselinu. Takvim procesom nastala kiselina ima najveći utjecaj u razgradnji stijena. Na stijenama se javljaju brazde i udubine na koje se vremenom taloži tlo. U tim minijaturnim udubinama uvijete za život pronašle su neke vrste mahovina, koje postepeno obrastaju stijene stvarajući tako dodatno tlo i humus koji je potreban za rast drugih biljaka, prije svega trava i kamenika. Daljnjim prirodnim procesima, trave i kamenike stvaraju uvjete za rast drvenastih biljki, najprije grmolikih, a s vremenom i stabala koja čine šumu.
Najzastupljenija vazdazelena grmolika biljaka na području Rame je borovica koja se uspjela prilagoditi najekstremnijim uvjetima života. Otpalo lišće borovice, iako se razgrađuje vrlo sporo, stvara dodatni sloj humusa. Zatim, što je jako važno, zbog razgradnje smole i voska tlo čini kiselim i omogućuje mu da se vlaga duže zadržava. To su ustvari neophodni uvjeti i pripreme za rast drvenastih biljaka koje će činiti klimaks vegetaciju. Na višim nadmorskim radi se o smreci, jeli i boru.
Cijeli taj proces koji traje više od stoljeća može biti prekinut samo jednom iskricom žigice. Vatra odnosi floru i faunu, a u zrak ide velika količina dima i ugljikova dioksida. Ostaje samo crnilo da podsjeća na život koji je nekada bio i kojeg više nema. Ista sudbina i ovoga je proljeća zadesila planine oko Rame. Da je ovo postalo opća pojava i normalna stvar u našem društvu, svjedoči činjenica da nadležne institucije nisu poduzele ništa da se potencijalni počinitelji spriječe, a da izvršitelji kaznenih djela odgovaraju. Dok je društvo općenito ravnodušno prema ovakvim pojavama, a institucije ništa ne poduzimaju, ostaje samo na rijetkim pojedincima da pokušaju nešto učiniti, iako su svjesni da je to borba s vjetrenjačama.
Preuzeto sa www.prometej.ba
