Tekst: Ilija Šarčević
Preuzeto sa: www.prometej.ba
Zahum, najzapadnije ramsko naselje, u bliskoj je prošlosti bilo vitalno planinsko selo. Četrdeset godina unazad, četverogodišnja osnovna škola na Zahumu imala je učenika koliko ih sad ima osnovna škola u Rumbocima. Danas je ova rumbočka planina slabo naseljena, iako još uvijek Rumbočani obrađuju svoje njive i livade. Ali stare drvene kuće u kojima su živjeli naši djedovi i pradjedovi su na izdisaju. Vrijeme ih je gotovo potpuno pregazilo.
Iako drvene kuće postoje od pamtivijeka, ljudi ih još i danas grade, a ove zahumske propadaju ponajprije zato što su dotrajale. Istina, njihovom propadanju doprinijela je i nebriga njihovih vlasnika. Naši su djedovi i pradjedovi gradili kuće od drvenog materijala najprije što je to bio jedini raspoloživi građevinski materijal, ali i zbog niza prednosti koji se vežu uz drvo kao građevinski materijal. Glavne prednosti drvenih kuća izgrađenih najčešće od trupaca smreke, jele ili bora su: ušteda energije ( prostorije se lako zagriju jer zidovi apsorbiraju i zadržavaju toplinu), te manje prašine u prostorijama, zato što drvo spriječava stvaranje statičkog elektriciteta.
Drvene kuće na Zahumu građene su u tridesetim i četrdesetim godinama prošloga stoljeća. Većina ih je trenutno u stanju propadanja, triska je s većine njih već otpala i nestala, ostala je samo šindra, kod nekih je i ona već dobro istrunula. Oborine prolaze do tavana i ognjišta. Ekseri su ostali u šindri i govore o debljini slojeva triske, pokrovnog materijala drvenih kuća. Danas ih na Zahumu ima oko 25. Neke su gotovo potpuno propale, ali se i dalje bore i "žive" svjedočeći da se tu rađalo, živjelo i umiralo, svjedoče o vremenu kojeg više nema. Na tavanima se još uvijek nalaze posude, okna ili ambari, u koje su spremane žitarice.

Na ognjištima kuća još uvijek se nađe dotrajali sač, verige, poneka drvena posuda, ili zajednički obiteljski stol - sinija; zatim drvene, primitivne, perilice rublja, tzv. čabrovi u kojem se prala odjeća nalaze se gotovo u svim kućama. Osim raznih drvenih posuda za ostavu žitarica, na tavanima se nađu i taslaci za vile, grablje, sjekire, motike i drugo, a ponegdje i ralo, razni drveni dijelovi za sane, drvena kola i sl. Novi drveni kotači za voljunska kola u jednoj od kuća svjedoče da se napuštanje tradicionalnog načina života dogodilo gotovo trenutno. Teljuzi i jaram svjedoče o oranju, transportu drva, sijena, organskog đubriva, o volovima koji su imali presudnu ulogu u obrađivanju tla i različitih poslova o kojima je ovisio tradicionalni težački život.
"Život je neshvatljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto", zapisa naš nobelovac Ivo Andrić. I ove drvene kuće se troše i ospipaju, a ipak traju i svjedoče da se tu živjelo, radovalo i umiralo. No ipak, ova drvena zdanja tiho i nečujno umiru i samostalno se sahranjuju. Nažalost, bez naše počasti.
