Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 14. do 20. ožujka 2006. godine, donijelo je
O D L U K U Lijepo i sveto u susretu
Govoriti o umjetnosti u crkvi i Franjevačkom samostanu Rama-Šćit znači podrazumijevati mnoštvo povijesnih predznanja: seljenja i požara, ratnih stradanja i ponovnoga stvaranja. Znači govoriti o jednom gotovo egzotičnom kraju, osobito za 20. stoljeće, u kojem je - odgurnut od glavnih prometnica - ovaj kraj živio svoju posebnost, istodobno opor i tankoćutan, podatan i svojeglav, nastojao nadići sama sebe i uspostaviti komunikaciju sa svijetom. Rama - ni Bosna ni Hercegovina, odnosno i jedno i drugo, i opet, često, i jedno i drugo - kako kome zatreba. Ramski svijet, nerazdvojiv od svojih franjevaca, u svome vlastitom snu sanjao a i danas sanja uvijek nove mogućnosti; ne miri se sa stanjem u kojem jest, jer što je život ako nije pun.
Govoriti o umjetničkim djelima u ramskom samostanu znači podrazumijevati - kao i drugdje u samostanima Bosne Srebrene - da je umjetničko blago više od blaga, više nego u drugim zapadnim zemljama. Onamo gdje ceste završavaju i kojima se vraćaju samo oni koji ljube svoj zavičaj, onamo gdje se stoljećima događa samo odlazak uskim i mukotrpnim stazama, radikalnim rastankom, onamo tražiti umjetničku ljepotu, zacijelo je ravno snobizmu ili najuzvišenijoj odluci - da se odluka za opstankom i životom ostvari na najplemenitiji način.
Taj najplemenitiji način opstanka i potvrde života i jest u jedinstvenom prožimanju umjetničkoga i religioznoga, lijepoga i svetoga. I nema bolje kombinacije. Zasigurno, tko se odvaži posjetiti šćitski poluotok, uvjerit će se u to. Onamo su ramski fratri, njihov narod, prijatelji, dobročinitelji i umjetnici umakli neplodnom ponavljanju i rutini uređenja svoga samostanskoga i molitvenoga prostora, upustili se u avanturu novosti koja otkupljuje. Tko danas posjeti crkvu i Franjevački samostan na Šćitu, na malom prostoru ostat će zatečen ljepotom prirode, nenametljivošću umjetničkih djela i iznad svega bit će ponukan da zastane, da se umiri i upita gdje je, ne samo gdje je trenutno, nego uopće: kamo to smjeraju njegovi koraci u ovom kozmičkom gibanju i u što položiti smisao. Susret lijepoga i svetoga, susret slobode i ljubavi, takav će vam susret biti priređen kroz razgledanje umjetničkih djela u ramskoj crkvi i samostanu.
Govor o umjetničkim djelima u crkvi i samostanu na Šćitu treba započeti slikom Gabrijela Jurkića. God. 1955., za gvardijanstva fra Marijana Brkića, Jurkić je po fotografiji slike Alberta De Rohdena Gospa Ramska iz 1892. - koja je izgorjela zajedno s crkvom 1942., u nešto smanjenim mjerama i uz dodatke sebi vlastitoga bosanskoga pejzaža i naroda u nošnjama koji pobožno prati odnošenje slike u Sinj, vjerno preslikao prijašnju sliku.
Razlog što će tek deset godina kasnije početi nešto intenzivnije umjetničko uređivanje crkve nije samo u tome što ni crkva nije bila dovršena poslije požara, nego i što nisu bile ni materijalne mogućnosti. Velikim zalaganjem gvardijana fra Eduarda Žilića, koji je prijateljevao s mnogim umjetnicima, a neko vrijeme boravio, radio i dovršavao najljepšu crkvu bosanskih franjevaca (Plečnikova sv. Antu u Beogradu), započinje 1965. uređenje ramske crkve kao trobrodne bazilike. Prozore na crkvi, prozore na trojim vratima, te rozetu na fasadi oslikao je Josip Poljan. Pozlaćeni bakreni tabernakul, koji u svome središtu prikazuje scenu večere u Emausu, također je djelo Josipa Poljana.
Tri freske na čeonom zidu, u apsidi crkve, izradio je Josip Biffel (1968.). Srednja slika Marija zaštitnica ramskoga puka (72 četvorna metra), te dvije bočne (po 27 četvornih metara): Rođenje Marijino i Duhovi, ubrajaju se u najbolja djela ovoga slikara. Biffel je izradio i sliku sv. Terezije, korsku ogradu sa simbolima sakramenata u grafito tehnici, kao i postaje križnoga puta (ulje na platnu).
Biffel je nenadmašan u središnjoj slici iznad oltara. "Ovdje je slikar, freskom koja će postati glasovita, na posvećenu mjestu, iznad oltara opet reinterpretirao ne samo miloliki obraz Gospe Sinjske, nego je na čudesan način, istodobno dokumentirano i nadahnuto, opisao vjernike, puk koji se Gospi utječe. Puk pred Prijestoljem Mudrosti. Opisao ga je veristički i pomaknuto, na neki način dokumentirajući anagogu, s razumijevanjem kraja, ljudi, krajolika.
Likovi oko Gospe pomaknuli su doživljaj k nadrealnom jer je mnoštvo 'fiksirano' u trenutku anagoge, u trenutku mističnog viđenja potaknutog molitvom" (L. Domić). U njoj kao na starim slikama želi sjediniti nebo i zemlju, prošlo i sadašnje, tradiciju i aktualnost. Slika je podijeljena u dva odnosno tri dijela. Donji, uski dio prikazuje kako ramski puk počiva na kostima svojih pređa i mučenika, kako se iz kostiju, na predlošku starozavjetnoga proroka Ezekijela, rađa novi život. Slijedi drugi dio, dio zemaljskoga života: ramski puk sa svojim fratrima uzdiže svoje ruke, poglede i molitve nebeskoj zagovornici Majci od milosti koja je iz visina oborila svoj milostivi pogled, raširila ruke i skute svoga plavo-žutog plašta da prihvati molitve svoga puka. Jednostavnost a i upornost molitve, bez patetičnih zanosa iako u snažnom molitvenom pokretu, puk u ramskoj nošnji, sve je to toliko stvarno, do prepoznatljivosti likova, što je u prvo vrijeme u narodu izazivalo rasprave, jer tko se to može pojaviti oslikan u crkvi, tako blizu Gospi. Danas kada su sjećanja izblijedjela, kada su lica sa slika i stvarno nestala u Gospinoj blizini, ostao je veličanstveni rad, a nekada prepoznatljiva lica i ruke postali su simboli.
U nebeskoj sferi uz Mariju prepoznajemo franjevačke velikane. S Gospine desne strane su Franjo Asiški i Nikola Tavelić. Franjo, u blagom pogledu prema zemlji, razgovara s vukom - pomirenje i onamo gdje to nije za očekivati. Tavelić, Šibenčanin i misionar u Bosni i Jeruzalemu, u vatri, s križem u ruci vapije prema nebu. S Gospine lijeve strane je sv. Anto, propovjednik i jedan od najomiljenijih svetaca, nogom gazi mač čovjeku čija je halja stilizirani hrvatski grb a ispruženim rukama kao da kaže: "Tako ne ide!" Do njega stoji sijedi i brigama ostarjeli franjevac s podignutim križem u desnoj ruci i turskom poveljom (Ahdnamom) u lijevoj, iza koje se skriva sićušna katolička, hrvatska obitelj predstavljena kroz boje dječaka.
To je fra Anđeo Zvizdović, poglavar bosanskih franjevaca, zaogrnut zelenim plaštom Mehmeda Osvajača iz 1463. Oko Marije su dakle ljudi, kršćani i sveci koji se nude kao primjeri za nasljedovanje. Čitava je slika u vedroj franjevačkoj atmosferi, jer odluka za život i ljubav prema svome, jači su od smrti; kompozicijski skladna, bojom i danas svježa i privlačna. Biffel je ovom slikom prepoznao duhovnost bosanskih franjevaca i njihova puka. Toliko je sve ljudski i samo kao tako uzvišeno. Umiranje, oporost i muka života, stradanja i molitve i konačno neizmjerni prostor milosti i života. Majka od milosti - to je službeni naziv Ramske (Sinjske) Gospe - zagovornica je kod Boga koji se nikada nije umorio u ljubavi i čijem milosrđu nema kraja.
Proći će dvadesetak godina do vremena kada će za gvardijana fra Živka Petričevića i vikara fra Mije Džolana, te uz neumornoga i poduzetnoga Božu Mišuru krenuti novi zamah umjetničkoga uređenja ramske crkve, samostana i okoliša oko njih. Značenje ovih ljudi možda ni povijest neće registrirati, uostalom, ljubav se i ne može izraziti količinski. Naime, odavno se osjećala nasušna potreba izraziti svoj opstanak i ljubav prema Rami u kategoriji i oblicima lijepoga i funkcionalnoga, životu dati prikladniji okvir i odjenuti ga u umjetnički izraz. I crkva i samostan izgledali su turobno i oronulo. Valjalo je iznova smoći snage za nove životne impulse.
Patnja, stradanja, pokolji i progoni, seljenja, ali i duboka vjera da se smisao krije u svemu tome. Fra Živko Petričević, od kojega su na jednostavan i gotovo opušten način, stizale mnoge ideje, i koji se, ne očekujući zahvalu i ne vežući se ljubomorno za svoj rad, krenuo je - od mnogih s nevjericom - u gradnju novoga samostana povezana i s crkvom i s novom kapelom. Bilo je potrebno izmučenim i među njima uistinu velikim ramskim fratrima XX. stoljeća omogućiti pristojniji život u njihovim staračkim godinama (M. Lucić, M. Brkić, J. Petričević, F. Žilić, B. Ravlić, i dr.).
Usporedo s gradnjom novoga samostana, uz podršku fratara, nikle su i dvije akcije. Jedna je bila, dugo za komunizma i prisilnom šutnjom skrivana ideja, da se svim žrtvama drugoga svjetskoga rata, osobito četničkoga pokolja iz listopada 1942., postavi spomenik sjećanja i zahvale. Popis imena koji je smiono sastavio Namik Čehić, nisu bila potpuna. Nakon što je ideja za spomenik krenula od ramskih intelektualaca iz Zagreba, na misi zadušnici 1990. koju je slavio provincijal fra Luka Markešić dostojanstveno su pročitana sva imena. Bio je to prvi javni čin sjećanja i zahvale.
Odmah je oformljen i Odbor za gradnju spomenika. Raspisan je natječaj na kojemu su sudjelovali umjetnici J. Marinović, Stipe Sikrica, Ilija Dumančić - Kid, Mile Blažević. Žiri se odlučio za Ramski križ Mile Blaževića, koji će postati jednim širim projektom s istoimenim nazivom. Kako je uskoro počeo rat, s projektom se stalo sve do Blaževićeve izložbe Ramskoga križa u Mimari 1994., kada je akcija oko ramskoga spomenika žrtvama izišla iz lokalnoga okvira i postala šira domoljubna inicijativa. Tada je Darko Glavan napisao: "Bez obzira na značenje i emocionalni naboj teme, Blažević je u izvedbi Ramskoga križa zadržao visoku razinu stilske čistoće i jezgrovitost, dok je za svoj emocionalniji iskaz iskoristio seriju pripremnih gvaševa u kojima je motiv križa razradio u ekspresionistički rasplamsalom koloritu zadržavši pri tom skulptorsku tektoniku i sažetost oblika. Ipak, kontrolirana žestina poteza i naglašena prisutnost crvene boje upućuje na neskrivenu simboliku stradanja i otpora koja je u Ramskom križu iznašla postojani i trajni umjetnički izraz."
Ramski križ visine 4 m, 2 tone težine, bit će postavljen u samostansko dvorište 1996. Postavljanje križa zahtijevat će posve novo uređenje velikoga samostanskoga okoliša na što će se s velikim marom, strpljivo i do u detalje, dati gvardijan fra Mijo Džolan. Danas uopće nije primjetno koliko je posla i posla učinjeno oko uređenja, koliko rada i brige oko nasipanja zemljišta, pronalaska i sađenja ukrasnoga drveća, koliko bdijenja pri klesanju i polaganju kamenja u podzide prema jezeru i zidove oko samostanskoga dvorišta.
Jednostavnu, gotovo posve prirodnu ljepotu i skladnost zahtijevao je Ramski križ, tražile su tolike žrtve koje su simbolski i sakramentalno utakne u njega. Puno je toga izmijenjeno ali istodobno toliko prirodno da ništa ne strši. Samostansko okolje postaje perivoj, prirodno mjesto doticanja s najelementarnijim: zemljom, vodom, nebom i zrakom. Postaje mjesto koje poziva na lagan hod, zastajkivanje i propitivanje vlastitih koraka. Od početka se krenulo bez naglosti, s osjećajem za mjeru i skromnost kao pretpostavkama za duhovnu, evanđeosku poruku. Ramski križ, patnja i žrtve koje u sebe ujedinjuje, zajedno s nepotrošivom porukom Isusa Nazarećanina to je i tražio.
Uistinu, Ramski križ danas počiva gotovo u posve prirodnome ambijentu, kao da je tu odvajkada. Izrasta iz zemlje na malo povišenom humku, a za njegovo postolje Blažević je oblikovao stęći kamen (stećak) i na njemu stilizirao ples, kolo, igru života pradjedova u širokim nošnjama. Na prednjoj strani, u središtu, dominira Raspeti i istodobno uskrsli Krist - čime potvrđuje temeljnu poruku uskrsne vjere koja dosiže i naše dane: Raspeti Isus je živ! Ljubav pobjeđuje smrt! Snažno raširenih ruku, u prepoznatljivoj Blaževićevoj formi, Isus silazi s križa i hoće zagrliti sav svijet. U komunikaciji s Isusovom žrtvom, mogu se razumjeti sve ramske žrtve i sve žrtve uopće. Isus je kao vijencem okružen apostolima, dok se u lijevom kraku križa nalazi arkanđeo Mihael - Božji duh koji se opire zlu, a u desnom je prikazano Isusovo polaganje u grob.
Druga strana križa opet je sažeti Novi zavjet. Sva je u znaku knjiga. U središtu je ponovno Isus Krist, ali sada onaj iz Ivanova Otkrivenja, iz posljednje novozavjetne knjige - Isus u veličanstvenom stavu suca živih i mrtvih, uzdignute desne ruke, a u lijevoj, na koljenu, drži Knjigu, Knjigu života. "Dominirajuća gesta kažiprsta naglašava novu vertikalu, po kojoj su definitivno nebo i zemlja prostori iste pravednosti i ljubavi" (Džolan). Knjiga života je otvorena; to je ona knjiga koju ne može otvoriti nitko doli "zaklani Jaganjac", nedužni Pravednik. U toj su knjizi zapisane sve žrtve, sve neprimijećene, prezrene i neuzvraćene ljubavi. Na stranicama te knjige smiruje se ljudsko oko i napaja duša. Iz te knjige prostrujit će u konačnom danu tihi zov svakoga po njegovom vlastitom imenu. Bit će razotkrivene namisli svih srca i sve će duše naći spokoj svojih čežnji za ljubavlju. Uokolo Isusa simboli su četvorice evanđelista: Matej - anđeo, Marko - lav, Luka - vol, Ivan - orao. Četiri evanđelja, četiri knjige o jedinstvenoj osobi čovječanstva. Dok stignemo do posljednje knjige na Isusovu koljenu, dok se imena naših pokojnih i nas samih ne smire u Knjizi života, valja listati, čitati i raditi - živjeti po Evanđelju.
Ovom drugom stranom Ramskoga križa već smo se usmjerili prema gotovo skrivenim pločama s dugim popisom imena ubijenih i poginulih iz zadnjih dvaju ratova (1366 i 163) koje su postavljene za gavrdijana fra Mate Topića 2001. Ploče su djelo Mile Blaževića u bronci. One ne bodu oči, one su kao tanki razvučeni svitak prirasle uz kameni zid ispod križa, uz kamenu stijenku šetnice gdje se može zapaliti svijeća i položiti cvijet. Do njih se treba spustiti, treba zaći iza Isusova križa i uputiti se skrivenom stazom iza brijega, stazom meditacije i molitve. I kad se dolje spustimo, moramo se primaknuti, moramo ponajprije pronaći po abecednom redu ispisano ime sela, a onda učiniti napor pa pronaći ime svojih bližnji. A onda će nam, od nekoga tihoga ganuća, pogled poći prema gore, opet prema Isusovu križu ponad nas i povući rijeke imena prema Knjizi života što tako uvjerljivo stoji na Isusovu koljenu. Sva imena stradalih, ali i onih bezimenih - od stećaka do danas, sve patnje i križevi imaju svoj smisao i utočište u križu Spasiteljevu u ljubavi koja prašta.
Postavljanjem križa i ploča s imenima ispunio se makar mali zavjet uzdarja prerano prekinutim životima predšasnika, a gotovo boležljiva čežnja da se javno ispriča vlastita patnja, da se prekine nametnuta šutnja, dobila je konačno svoj visoki estetski i vjernički izraz. Nikada se neće moći reći sve, nitko, pa ni Bog ne želi nadomjestiti prazninu onih kojih više nema (Bonhoeffer). Bog ne želi zauzeti njihovo mjesto, nego da osjetimo kako je tužno i prazno bez njih, da iskusimo koliko su nam značili, da osjetimo važnost ljudske ljubavi i zemaljskoga zajedništva. Upravo to čini Ramski križ i upravo tako izlazi iz lokalnog okvira.
On je ne samo imenima mnogih dobročinitelja dobio hrvatsku nego i univerzalnu notu. U Ramskom križu "susrećemo se s cijelom baštinom onog plemenito-ljudskoga i kršćanskog što svatko od nas nosi u sebi po svom rođenju i svojoj povijesti - hrvatskoj i kršćansko-katoličkoj. I još više: u njemu se surećemo ne samo s 'nečim' nego i s 'nekim drugim' - s osobom čovjeka i Boga. Ovaj Ramski križ je za nas onaj pravi 'ti', pred kojim stojimo kao zaljubljenici u ideal svoje baštine. I u tom osobnom susretu s njime u nama se budi i rađa osjećaj ponosa i dostojanstva" (L. Markešić). Iako i dalje u šutljivom i strpljivom očekivanju boljih dana za Ramu, ovaj jednostavni spomenički kompleks nikoga ne iritira, nikome se ne nameće silom, nikoga ne izaziva na agresiju, prkos, osvetu ili mržnju, nego je na predlošku zavičajnoga postao univerzalni znak zahvalnosti i nade. U Ramskom križu i dugom nizu imena, mnogi ne samo Ramljaci zastaju pred tajnom ljudske patnje. I mnogi bez doslovne molitve izriču onaj stari vapaj generacija kršćana: O crux, spes unica! O križu, nado jedina!
U perivoju ramskoga samostana još svoje adekvatno mjesto traži velika brončana skulptura Ramske majke (250 cm), također djelo kipara Mile Blaževića iz 1999. Teško je i naći mjesto za ramsku a i majku uopće, jer se uvijek sklanjala, jer se uvijek pojavljivala u nevoljama, ali iz skrovitosti; jer je uvijek sveprisutna u odlučujućim momentima života, jer je uvijek bila utočište umornim muževima i djeci, jer je molitvom čuvala pouzdanje i vezu s Nebom i odlučivala se za život i ondje gdje je sve govorilo protiv njega. Skulptura je, uistinu, velika, ne toliko da prikaže fizičku veličinu ramskih majki koliko onu unutarnju snagu koju Blažević prenosi kroz oštre i nezgrapne konture nošnje od krpe na glavi do pregače i opanaka, da bi se sve smirilo u nježnom i odlučnom, zamišljenom i meditativnom licu, licu izdužena vrata i pravih crta, ali i licu zaustavljenu u molitvi, očiju zagledanih ispred sebe očekujući dolazak dragih, očekujući "providan dan", dok se ispod njezinih ogromnih zaštitničkih dlanova tek malo pomalja sićušno dijete, privijeno uz grudi i ne znajući za neizvjesnost.
Pri blagoslovu Ramske majke kazano je: "Tvoj umjetnički lik, Ramska majko, zaustavljamo u bronci, jer su nam rekli da ovaj materijal najduže odolijeva eroziji, štoviše vremenom poprima boje i miris okoliša. Stavljamo ga u ambijent tvojih vertikala, u prostor tvoga osluškivanja poruka Neba. Možda ćemo tako najlakše spoznati istinu tvoje ljepote, kako si rasla uz Divu, kako si tugu dijelila s Majkom od Milosti, kako si uz Križ slušala jedinu radosnu vijest za tvoju djecu, koju si uporno darivala Životu, pobjeđujući tako zlo koje ih je ubijalo, razgonilo, ponižavalo (Džolan).
Trolist žena koje nose značenje za Ramu - uz Majku od milosti, zemaljsku majku, tvori i priča o djevojci Divi Grabovčevoj. Postoje priče u čijoj sjeni odrastamo. Od njih živimo i dobivamo snagu za korake u neizvjesno. Za ljude iz Rame, bez sumnje, jedna takva priča jest ona o Divi. Djevojački grob pronašao je ]iro Truhelka na lokalitetu Kedžara (tur. djevojka) u Vranu, ali to otkriće nije bilo poput drugih. Kao što su se ramske djevojke kušane kakvim zlom s Divinog groba vraćale drugačije, utješene i ohrabrene, tako se i znameniti arheolog s Divina groba vratio dirnut. O tome svjedoči njegov zapis Djevojački grob (1922., treće izdanje 2003.), lijepim i jednostavnim jezikom ispripovijedana narodna legenda o nezaštićenoj djevojci i moćniku koji je vjerovao da se silom može svega domoći. Za slične legende i grobove zna se i drugdje po Bosni ali nigdje kao u Rami ona na živ način ne oblikuje živote ljudi o čemu govore mnogi zavjeti, osobito djevojaka i žena, te tisuće hodočasnika na Divin grob prve nedjelje iza Petrova. Čudesna snaga priče o požudom zasljepljenu Tahir-begu Kopčiću i ljepotici iz Brainova Doca, koja se pred njim skrivala u Vran planini, izvorište ima u njezinoj univerzalnoj poruci o trajnom sukobu ljepote i zla, mraka i svjetla, unutarnje slobode i sirove moći.
Ljepota čovjeka uvijek stavlja na kušnju. Dovodi ga pred izbor od kojeg ne može umaći. Poziva ga da u divljenju nadraste samoga sebe, da sustegne svoje grabežljive ruke, da se nadraste, da oplemeni svoj pogled, ili se sunovrati u vlastitu tamu, oslijepi od jeda nemoći i konačnosti, pa da u svoj mrak povuče i onoga koga se ne može posjedovati bez slobode.
Zatečen ljepotom, a ljepota izaziva drhtanje i strah, Tahir-beg je izabrao drugi, širi i lakši put. Moć, vlast, novac - i on je mislio ljudski - razgoni strah, nemoć i samoću. No, tako to ne ide. Ne može se protiv slobode i ljubavi. Osvajanja su uzaludna. Silom se osvajaju zemlje i tijela, ali ljubav ne.
Od svega je ostala priča i Divin grob na Kedžari, u Vranu. Ondje gdje se činilo da je zlo uspjelo nadjačati dobrotu i ljepotu, potvrdilo se suprotno. Ne samo da je dobro moćnije od zla nego da od dobrote i hrabrosti jednoga čovjeka mogu živjeti mnogi. Ostalo je svjedočanstvo kako ima različitih grobova. S Divina groba poruku je jezgrovito sročio fra Mijo Džolan. Urezana je u skulpturu kipara Kuzme Kovačića: Poruka ramske djevojke mučenice Dive očuvana u čistoći kamena u društvu munja i orlova - Zlo u mraku ima oči, a na svjetlu oslijepi. Dolazi se pješice, odlazi s krilima. Sve se ostavi netaknuto i sve se ponese. Zauvijek!
Iste riječi: "Zlo u mraku ima oči, a na svjetlu oslijepi", nalaze se i na Kovačićevom odljevu Divine skulpture u perivoju samostana, te na vanjskoj strani Gospinih vrata na šćitskoj crkvi, također posvećenoj Divi Grabovčevoj.
Kovačić je upio ramsku priču o Divi i u bronci varirao dva motiva. U jednom, onom na Kedžari i odljevu u perivoju (155 cm, 1997) Diva kleči, glave upravljene k Nebu, dok rukama pokriva rodnicu. U Kovačićevom stilu kiparenja, i Diva izrasta iz nesavršena oblika, iz neoblikovane i svim mogućnostima okrenute prirode, ali se pred našim očima pretvara u lik skrovite i slutnji podarene iznimne ljepote, jer uz žarku molitvu, skroviti vapaj bez riječi, priroda se kultivira, priroda se bez agresije nad sobom i drugima oplemenjuje i uzdiže u božanske sfere. Estetska forma poprima svoj religiozni sadržaj, a ljepota postaje forma svetoga.
U drugom motivu, onom u dubokom reljefu na Gospinim vratima (bronca 290X155, 1997) Kovačić prikazuje kako Diva spokojno počiva u grobu, zaustavljena u istom zaštitiničkom pokretu ruku nad rodnicom pred silnikom, samo ovaj put zaogrnute glave ramskom krpom - kako se i stavlja ženama na ukopu, okružena planinskim cvijećem, ovcama i psom, onako kako legenda govori da ju je našao Tahir-beg, a ovdje iskazano kao otvoreni grob, kao rađanje na novi život, kao uskrsnuće.
Pred Divinom skulpturom u Vranu, a osobito u dubokom reljefu na Gospinim vratima, promatrač doživljava ne samo susret mraka i svjetla, dobra i zla, nego i onaj velebni susret lijepoga i mističnog, prirode i molitve, čovjeka i Boga. Doživljava iskorak u apsolutnu slobodu koju ne ograničavaju nikakve granice ni podjele, pa čak ni zlo koje nas kuša iznutra, iz nas samih, ili izvana, od drugih. Pred Divom vrijeme dobiva dimenziju lijepoga i neprolaznoga. A u čovjekovu nutrinu uvijek iznova biva darovan poziv kako je moguće iznova se roditi, kako je moguće iznova započeti novi život, kako je moguća druga nedužnost.
Diva - ikavicom iskazana riječ djeva, djevica - nezaobilazno je povezana s Djevicom - Majkom od Milosti. Zato na unutarnjoj strani Gospinih vrata, što po predaji označavaju vrata kuda su ramski fratri iznijeli iz crkve Gospinu sliku - onu u Sinju, bježeći s narodom ispred Turaka u Cetinsku krajinu (1687), Kovačić u dubokom reljefu urezuje taj događaj. Fratri nose sliku koja ih gotovo dvostruko nadmašuje. Slika je, zapravo, nošena silom odozgor, u prozračnom oblaku i zrakama svjetlosti koje pri dnu vrata obasjavaju ramsku crkvu u plamenu. Ponad slike, u vrhu vrata, nalaze se u staklu tri simbola od čistoga zlata, rad zlatara Franje Rodića: križ (vjera), sidro (ufanje), srce (ljubav) - tri kršćanske kreposti. Time su ramski fratri ujedinili događaje koji ih određuju, a Kovačić je majstorski povezao lice i naličje, Gospu i Divu, crkvu i prirodu, kult i kulturu, nebo i zemlju, seljenje i grob, odlazak i opstanak. Fra Mirko Jozić će kazati: "Ta transformacija u svijesti naroda Rame događa se unutar vjere u Boga koji uskrsava mrtve. To je unutarnji razlog što Kuzma Kovačić dovodi Divu Grabovčevu u neposrednu vezu sa svetom ženom Marijom, stavljajući ih kao lice i naličje svojih vrata." "Modelirajući likove Dive Grabovčeve i Majke Marije, znalački i sugestivno, s istančanim osjećajem za detalj, Kuzma je Kovačić realizirao forme koje bujaju životom, onim poetskim i estetskim, onim tako punim stvaralačke radosti koja prožima svaki detalj, svako biće: crticu, ogrebotinu, udubinu, šupljinu, fratre, crkvu, psa tornjaka, planinu, oblake, . prepoznajući u svemu Božje djelo, kao što se i mi radujemo prepoznati u tragovima kiparevih ruku" (Milan Bešlić). Gospinim vratima na ramskoj crkvi Kovačić se primakao jednom od svojih najboljih djela - vratima na hvarskoj katedrali. Gospina vrata se ne otvaraju. Fratri su zaželjeli i mole Boga da se vrata više ne otvaraju ni na koji način, da se slika ne nosi, da se utemeljujući događaji otmu zaboravu. Potrebno je učiti iz povijesti da se ona ne zaboravlja niti ponavlja u svojim tamnim stranama.
Pogledajte foto galeriju Gospinih vrata posebno je odljeven Gospin lik s okvirom (80X70 cm), ukrašen zavjetnim darovima i dragim kamenjem od zlatara Rodića. Krunu Gospe od milosti resi dvanaest zvijezda. Jedanaest zvijezda izliveno je od srebra i presvučeno 24-karatnim zlatnim pločicama. Jedna zvijezda načinjena je od plavog dragulja royal topaz. Reljef također rese i drugi dragulji: četiri crvena granata, pet plavih royal topaza, osam velikih bezbojnih akvamarina i trideset i četiri mala bezbojna akvamarina. No u cjelini, ova replika slike Majke od Milosti - Gospe od Milosti, sada Sinjske Gospe, posve je originalno djelo. I teško je kazati ima li u ramskoj crkvi išta toliko umjetnički skladno i toliko religiozno prijemčljivo.
Kad se stoji pred ovim Kovačićevim djelom i poznaje povijest Rame i pobožnost ramske duše, teško je odoljeti a da se rukom ne dotakne, da se ne udubimo u mističnu vezu Marije, najveće zagovornice kod Boga, jedinstvene vjernice, da se ne dopustimo uvući u misterij vjere, u misterij milosti. Sve je milost, Marija je milosti Božje puna. U takvoj jednostavnosti, u kontemplativnom stavu molitve, ovaj po dimenzijama mali slika-reljef sažima estetske kanone ljepote i vjere. Zatvorenih očiju, jer tko može vidjeti milosnoga Boga i ostati na životu, sabrana u stavu predanja Majka od Milosti ponajbolje eksplicira ne samo ramski duh pobožnosti nego vjernički stav uopće. Ovdje sve služi prirodnoj ljepoti i Bogu, ovdje nije prisutna kičasta ni našminkana Madona, ovdje Majka od milosti nije pritisnuta ljudskim ukrasima niti bigotnim molitvama. Ovdje je sve toliko ljudski, toliko lijepo. Ovdje zacijelo valja stati, valja zašutjeti i prepustiti se zaboravljenom Bogu da nas privuče k sebi, da nam uvijek iznova posvjedoči svoju milost - kako nas ljubi više nego mi sami sebe.
Pogledajte foto galerijuKipar Kuzma Kovačić izradio je i Posljednju večeru, bronca, kružna skulptura (170X308 cm). Nimalo jednostavan zadatak, da se kompozicijski, u punoj plastici ostvari jedna od najvećih tema i umjetnosti i religioznoga doživljaja. "Kovačićeva Posljednja večera djelo je problemske naravi, kako u kiparskom-likovnom tako i u religiozno-teološkom vidu, a njezin se problem može opisati kao pitanje o mogućnosti skulpture koja bi ostvarila dvoje: novu likovnu vrijednost unutar suvremenog kiparstva i novu duhovnu vrijednost unutar suvremene religioznosti" (M. Jozić).
Dugo je u umjetniku živjela ova ideja i na poticaj fra Mije Džolana i Bože Mišure ona je i završena 2000. godine, jubilarne godine kršćanstva, a pod jedinstvenim motom: Jedno mjesto s Isusom za stolom! Jer, zacijelo, kako se naći s Isusom za stolom, s Isusom u zajedništvu gozbe ljubavi, kako spojiti onaj događaj u predvečerje Isusove muke i sebe danas, kako postati trinaesti učenik? Zar još u nekim našim krajevima nije zadržan običaj da se za stolom ostavi prazno mjesto: za prijatelja, gosta, za onoga tko je otišao a svakoga trena se može vratiti? Zar Isus ne poziva za svoj stol mnoge, ali dolazi se samo pojedinačno?
Tko prvi put ugleda Posljednju večeru Kuzme Kovačića, već će mu izdaljega pogled završiti na gromadnoj Isusovoj figuri, a smjer njegova hoda unaprijed mu je zacrtan - ostavljeno prazno mjesto za stolom, između Isusovih učenika što su se kao u grozdu stjesnili jedan uz drugoga. Prazno mjesto je središnje mjesto, točka polazišta. I nema ga tko se neće zavući u taj ostavljeni dio; i prije nego obiđe tu čudnovatu nakupinu ljudskih figura, najprije će istražiti njezine nutarnje horizonte. Prazno mjesto - glavno je mjesto s Isusom za stolom, praznina kao reaktualizacija prošloga i ljubavi. "Može biti da je Kuzmino statičko središte skulpture Posljednje večere negdje drugdje, no ono navjestiteljsko središte, koje mi ne da mira, jest ono mjesto gdje se tek treba nešto dogoditi. To je onaj prazni prostor pored Jude iz Kariota. Taj prostor čeka na čovjeka. Tek kad ga netko zauzme, započinje puni dijalog sa skulpturom" (M. Džolan).
Isus, izdužena i blaga lica, s nijansom tuge i patnje, ogromna ramena za križ, za prijatelje i svijet. Isusovo lice - čak i starije za godine kad je s učenicima blagovao posljednju večeru, kao da sliči našim predodžbama o milosrdnom Ocu, licu Oca uteklu s Rembrandtova platna Povratak izgubljena sina - licu dvije tisuće godina poslije, lice koje tako nezaštićeni tražimo, pojedinačno i zajednički, za vlastitim, obiteljskim, prijateljskim, narodnim, euharistijskim stolom.
Isusove oči različito poluotvorene, pogled snen, kao da mu sunce, kao da mu bol udarila u oči, kao da se želi pretvoriti u kalež saveza kojeg snažno stišće da ga preobrazi u kalež vjernosti i ljubavi do krvi, za sustolnike, za sve prijatelje kakvi god oni bili, izdajnici, zatajnici, kriminalci, kalež iznad njihovih glava, kalež za čovječanstvo, do nas danas.
Isus gleda na prazno mjesto. Čeka, ízgleda na onoga tko dolazi, na onoga tko će postati trinaesti učenik. A trinaesti učenik nije upokojeni Ivan, zaštićen u svojoj mladosti pod Isusovom rukom. Trinaesti učenik nije Petar što uzmiče pred široko darujućom Isusovom gestom, koji bi rado drukčije odredio tko smije biti s Isusom za stolom; trinaesti učenik nije Petar čija ruka počiva na maču što tako neprikladno strši izvan stola zajedništva i kojega u obilasku Kovačićeve skulpture ne možemo mimoići a da nam ne zasmeta.
Trinaesti učenik nije ni Toma koji je već namjestio ruku da provjeri sve što mu se kaže.
Trinaesti učenik nije ni Juda, kojega je umjetnik već odvojio praznim mjestom i odlijepio iz kruga zajedništva, koji se oborena pogleda zavukao u sebe, nervoznim grabežljivim prstima grapa po stolu ljubavi i malo zakrenut, samo čeka trenutak da umakne u svoju nigdinu. "Štoviše, moram se očešati o njega, ako hoću zaviriti u Isuove oči i pomirisati onaj elementarni miris kruha, prema komu sve ostalo uspoređujemo. Možda je ključ u tome da se počnemo moliti za svoga brata Judu, da bi uopće i preko nas spasenje bilo moguće. Teolozi kažu da priča s Judom nije završena (M. Džolan).
Jedno mjesto s Isusom za stolom jest trinaesti učenik. On se postaje u tišini susreta s Isusom, zajedno sa svom braćom: Petrom, Ivanom, Judom, Jakovom, Tomom, Magdalenom, Marijom i s onima koji tek izdaleka gledaju, nemaju vremena, ili bježe iz zajedništva. To prazno mjesto toliko se usjeklo ne samo u Kovačićevu skulpturu nego u našu vlastitu dušu. Ono zove. Trinaesti učenik je posve poseban, nadolazeći, živi, današnji.
Usporedo s uređenjem crkve i samostanskoga područja tekla je druga inicijativa, uz podršku i brigu ramskih fratara, te neprekinuto angažiranje Bože Mišure. Prigodom proslave 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu, kada je na Šćitu održan i simpozij, krenulo se u pisanje molbi i komuniciranje s intelektualcima, posebno umjetnicima, da se ramski samostan obogati umjetničkim djelima. Ono što ima samostan, imat će ramski puk. Odazvali su se mnogi umjetnici, darovali svoja djela, jer je Rama postala sinonim napaćene i darovane ljubavi kojoj treba uzvratiti, kako bi kazao fra Mijo Džolan koji će od svoga izbora za ramskoga gvardijana posebnu brigu posvetiti da ramski samostan, crkva i uopće šćitski poluotok dobije fizionomiju duhovne, kršćanske i franjevačke oaze, mjesto susreta lijepoga i svetoga. Ovaj projekt traje i danas.
Posebna kolekcija unutar sadašnjega umjetničkoga blaga jesu portreti franjevaca, ramskih i onih koji su u Rami ostavili svoj trag a nisu podrijetlom iz ovoga kraja. Za to se, uz ideju i neumorni rad, najviše brine Božo Mišura. Angažirao je mnoge likovne umjetnike, te se među portretistima danas nalaze Gabrijel Jurkić (fra Kazimir Ivić) , \uro Seder (fra Pavo Kudić), Loara Blažević (fra Bono Milišić), Nada Pivac (fra Mladen Lucić), Robert Alilović (fra Marijan Brkić, fra Mladen Lucić, poprsje bronca), Vlatko Blažanović (fra Ljubo Lucić, fra Ivan Džolan, fra Anto Antunović), Franjo Primorac (fra Miroslav Abaz), Josip Biffel (fra Eduard Žilić, fra Anto Vladić), Rudi Labaš (fra Bono Ivandić, fra Nikica Miličević), Robert Alilović (fra Marijan Brkić), Novak M. Demonjić Ozrenski (fra Ivo Žilić, fra Franjo Žilić), Dražen Trogrlić (fra Mladen Lucić), Igor Rončević (fra Ivo Krešo), Irfan Hozo (fra Ljubo Lucić), Josip Botteri (fra Jerko Petričević), Anđelko Mikulić (fra Anto Ravlić), Anto Mamuša (fra Eduard Lončar), Petar Jakelić (fra Julijan Jurković), fra Ivica Vlašić (fra Viktor Slišković), Mladen Mikulin (fra Grga Martić, bronca), Blaženka Salavarda (fra Anđeo Žutić), Pavao Vojković (fra Nenad Petrović).
Ovi se potreti sada nalaze u Kući mira, a Kuća mira je jedinstveni projekt u čitavoj Bosni i Hercegovinu i provinciji Bosni Srebrenoj. Prema nakani ondašnjega gvardijana fra Mije Džolana, te prijatelja iz Amerike i Rame, ova kuća bi trebala postati mjesto duhovne obnove za ratom traumatizirane, za sve ljude koji žele zastati u svome životu, sagledati svoju osobnu povijest i skupiti snage za nove mogućnosti dobra. U Kući mira, otvorenoj 2001., koju je u sadašnjem stanju dovršio gvardijan fra Mato Topić, smještena je i umjetnička galerija koju je postavio fra Mirko Jozić. Osim navedenih portreta, u Kući mira se nalaze i druga umjetnička djela od manje poznatih do velikih umjetnika. Tako se u atriju prema restoranu nalaze djela Zlatka Kesera, Mile Blaževića, i Vlatka Blažanovića. U hodniku pred restoranom dočekuje nas slika Ede Murtića Krajolik sa sivim nebom. U istom hodniku smješteni su medaljoni u terakoti Mile Blaževića iz projekta Ramski križ: Sv. Mihael, Polaganje u grob, Panorama Rame, Jaganjac s knjigom. U hodniku prema terasi nalaze se koloristički snažni mozaici Blaženke Salavarde: Naviještanje, Anđeo, Anđeo koji trubi, Bijeg u Egipat, Pieta. Salavradin je i mozaik Sv. Anto u ljiljanima smješten u crkvi u gornjoj desnoj niši (oltar sv. Ante), kao i u kapelici crkve mozaik Rane sv. Franje.
U restoranu se nalazi jedinstvena slika, kao iz nekih dalekih prakršćanskih vremena nanovo očišćeni palimsest, mladog slikara Matka Vekića. Mjerama veliki triptih Posljednje večere, kompozicijski dobro složen dominira na jednom zidu. Vekićevi su karakterno vrlo izražena Četvorica evanđelista kao i na drugoj strani od Posljednje večere velika slika Krštenje na Jordanu.
Prolazeći po katovima uvijek nas iznova susreću snažna djela Mile Blaževića, ramski križevi ili križevi općenito, te djela iz ciklusa vitezova. Tu su i grafike Miroslava Šuteja. Na prvom katu, u fratarskoj blagovaonici \uro Seder je još 1985. oslikao Sv. Franju s braćom. Fratarska razgovornica gotovo je pritisnuta Sederovim djelima i, vjerojatno, nema nigdje na jednom mjestu toliko moćnih slika koje u našem slikarstvu uspijeva izraziti religiozno a Sedera smješta u sam vrh umjetničko-religiozne ekspresije. Tu su njegova djela: Raspeće, Isusov susret sa ženama, Pad pod križem, Ramski mučenici.
Na drugom katu, u Dvorani prijateljstva uz Blaževićeva Franjevca, nalaze se razigrana djela Igora Rončevića: Četiri godišnja doba, Plivačice, Rama, Rama - mijene u pejzažu, Jezero. Na istom katu u hodniku nalaze se djela Vlatka Blažanovića: Maslinska gora, Golgota, Posljednja večera, te od istoga umjetnika u potkrovlju Kuće mira Majka s djetetom.
Po fratarskim sobama i hodnicima samostana nalaze se još mnoga djela. Mnoga nisu ni izložena, osobito nemala kolekcija naivaca koji su darivali svoje slike: Rabuzin, Večenaj, Melihek, Vujčec, a među njima se bez premca svojom darežljivošću istaknuo Ivan Lacković Croata.
Na izlasku iz samostana i samostanskoga perivoja, ako na ulasku nismo bili pozorni ili nas nitko nije uputio, valja se zadržati pred medaljonom kipara Mile Blaževića. Medaljon je nastao po fotografiji s kraja XIX. stoljeća. Na njoj su prikazani ramski gvardijan, kasnije provincijal Bosne Srebrene, fra Bono Milišić i župljani u karakterističnoj ramskoj nošnji. Fotografija je poslužila kao predložak za Plaketu u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu. Plaketa je na aversu imala spomenutu fotografiju, a na reversu panoramu Rame s godinama njezina stradanja koje su posložene u znaku križa. Baveći se projektom Ramski križ, kipar Mile Blažević izradio je ovaj medaljon za spomen Ramskim mučenicima iz 1557.
Sačuvana su imena petorice: fra Luke iz Broćna, fra Lavoslava iz Vrlike, fra Luke iz Duvna, fra Marka iz Tihaljine i fra Petra iz Rame. Na obrubu reljefnoga medaljona utisnute su riječi koje su stajale na nadgrobnom spomeniku tim mučenicima, pronađenom 1856. pri prekopavanju spaljene ramske crkve: Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris (Iako njihova tjela leže u zemlji, oni su opravdani na nebu). Odlazeći, možete posjetiti suvenirnicu, nabaviti knjigu ili kartu, javiti se iz tele-doma nekome od svojih, ili uz osvježenje pohraniti dojmove. Sa slike-medaljona ostat će vam urezana u pamćenje ogromna figura fra Bone Milišića, ramskoga fratra oko kojega su se zbili vjernici i posebno mala djevojčica koju su roditelji obukli u misno ruho. Ona se onako sićušna, gotovo kao fratrova ruka, priljubila uz habit gorostasnog fratra. U toj sceni još jednom vibrira sva povijest Rame - ne samo patnja nego život u ljubavi i zahvalnosti.
Fra Ivan ŠARČEVIĆ
preuzeto: www.rama.co.ba
