Općina Prozor-Rama

Pojmom Rama označavani su od davnine rijeka i područje uz njezin tok. Rijeka Rama izvirala je kod sela Varvare i ulijevala se u Neretvu kod Ustirame. Gradnjom umjetnog jezera rijeka je potopljena i danas se Ramom naziva kraj podijeljen na Gornju i Donju Ramu. U Gornju Ramu spadaju župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, a u Donju Gračac i Doljani. Upravno-administrativno središte ovoga kraja jest Prozor, a Donja Rama jednim dijelom pripada općini Jablanica. O podrijetlu, značenju i prvom spomenu imena Rama ne može se do danas gotovo ništa sa sigurnošću reći. Ovomu ne pomaže ni činjenica što se isti pojam više puta nalazi u starozavjetnim biblijskim knjigama, kao i u hinduističkoj literaturi.

Daleka povijest

Materijalni ostaci, prona|eni početkom dvadesetog stoljeća, svjedoče o vrlo starom naselju na izvoru Rame, koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina. Ovaj je lokalitet, čini se, bio naseljen još u mla|em kamenom dobu. Na Ometalima je, prema mišljenju arheologa, postojalo naselje u brončanom razdoblju.
Po svemu sudeći, predrimski stanovnici Rame bili su ilirski Deretini. Iz rimskog razdoblja sačuvani su ostaci više gra|evina koje su bile locirane oko Velike Gradine u Varvari. Ovo se naselje nalazilo na raskrižju važnih rimskih putova. Jedan od njih išao je prema Duvnu i dalje prema Saloni, drugi prema Blidinju, a treći dolinom Rame i Neretve prema Konjicu. Jedna od gra|evina u Varvari bila je crkva bazilikalnog oblika. Jedna od pretpostavki bila je da ona potječe iz kasnoantičkog vremena (IV-VI. stoljeće) i stoga predstavlja važan spomenik iz starokršćanskog razdoblja. Naselje s crkvom bilo je identificirano kao Bistue Vetus, u kojem je stolovao biskup. Od ove se pretpostavke, me|utim, odustalo i danas su stručnjaci suglasni kako naselje s crkvom u Varvari ipak nije bilo sjedište biskupa. Nesigurno je tako|er je li Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je mučena 306. godine i koja se u kršćanskoj tradiciji štuje kao zaštitnica rudara.
Dolaskom Slavena u 7. stoljeću i rušenjem crkve u Varvari nastupa razdoblje o kojem nemamo vjerodostojnih svjedočanstava. Kršćanska zajednica u Rami, me|utim, i dalje postoji, o čemu svjedoči predaja i spomen "drevne crkve sv. Petra".

Srednjovjekovna župa

U razvijenom srednjem vijeku Rama se u povijesnim izvorima spominje kao važna povijesno-zemljopisna cjelina. Ljetopis Popa Dukljanina poznaje župu Ramu, koja je sastavni dio Primorja. Dubrovački izvori svjedoče da je Prozor bio grad s trgovištem. U 12. stoljeću Rama se nalazi u tituli ugarsko-hrvatskih vladara. Stvarno značenje naziva Rex Ramae (kralj Rame) teško je odgonetnuti, ali je činjenica da je od ovoga vremena Rama dijelila sudbinu bosanske države. Prilike u Bosni u ovo vrijeme ovisile su o planovima Ugarske i Bizanta, jer su obje ove države svojatale Bosnu ili barem neke njezine dijelove.
U 14. stoljeću Bosna ostvaruje visok stupanj samostalnosti. Tako ban Stjepan Kotromanić 1345. sebe naziva "banus Bosne, necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame." Neki ramski velikaši bili su vrlo ugledni na banovu dvoru. U jednoj se povelji spominje knez Ostoja "ot Rame", koji se nalazio u banovnoj pratnji. Središte župe Rame u 14. i 15. stoljeću bio je Prozor. Ban Tvrtko I. napisao je u kolovozu 1366. jednu povelju pod "našim gradom Prozorom", a Tvrtko II je 1433. godine primio u Prozoru poslanstvo iz Dubrovnika.

Franjevci u Rami

Padom Bosne pod Turke 1463. godine i Rama se našla u posve novim političkim i vjerskim okolnostima. Još prije dolaska Turaka u Rami je postojao franjevački samostan i crkva sv. Petra i Pavla. Naime, na kaležu koji su Ramljaci donijeli u Sinj 1687. stoji upisana 1402. godina, i ovaj podatak navodi na zaključak da je već tada u Rami postojao franjevački samostan. Brojni franjevački izvori nedvojbeno potvr|uju postojanje samostana u Rami koncem 15. stoljeća. Po svemu sudeći, samostan je od početka bio upravo na Šćitu, što dokazuju grobovi koji su u novije vrijeme prona|eni oko sadašnje crkve i samostana. Ovo otkriće svjedoči i to kako su se katolici nekada pokapali oko crkve.
Kroz čitavo vrijeme turske vladavine franjevci su bili jedini dušobrižnici, ali i zaštitnici katoličkog puka. Samostanske kronike bilježe brojna stradanja katolika i franjevaca. Samostan i crkva u Rami zapaljeni su prvi put 1557. godine. Tada su mučeni i ubijeni franjevci koji su bili u samostanu, o čemu svjedoči i kasnije na|eni nadgrobni natpis: Iam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris. (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu). Sličnu je sudbinu ramski samostan doživio još nekoliko puta: 1667., 1682.

Tragična selidba

Najtragičniji doga|aj za ramske katolike i franjevce zbio se 1687. godine. Tada su ponovo spaljeni crkva i samostan, a franjevci su s narodom pobjegli u Sinj. Ova je selidba bila posljedica turskog zuluma, ali i mletačke politike, jer je Venecija nastojala naseliti i osigurati granično područje u dalmatinskoj zagori. Franjevci su tada ponijeli u Sinj i Gospinu sliku, koja se u Rami osobito štovala. Danas je ta slika poznata kao Gospa Sinjska. Koliko je u to vrijeme bilo katolika u Rami i koliko ih je otišlo u cetinsku krajinu, teško je i približno odrediti. Oni koji su ostali trpjeli su nove nevolje, krili su se po šumama, "ali su sačuvali vjeru".
I u ovako teškim okolnostima ramski su se franjevci brinuli za odgoj vlastitog podmlatka. Izgleda da je 1626. godine u samostanu postojala škola, a 1674. "više učilište i franjevački novicijat".

Ustrajavanje u ostanku

Nakon preseljenja u Sinj, preostale ramske vjernike, koji su se okupljali oko zgarišta crkve i samostana, pastoriziraju franjevci iz fojničkog samostana. Oni u početku nisu imali stalnog mjesta boravka u Rami, već su povremeno obilazili vjernike. Prema predaji koju je zabilježio fra Jeronim Vladić, fratri su se ipak uskoro nastanili u Rami, i to najprije u Proslapu, a neko vrijeme i u Jaklićima. Od 1773. vode se župne matice "redovito i temeljito". I one su izgorjele 1942. godine kad su četnici spalili kuću u koju su bile sklonjene. Unatoč teškim prilikama u više navrata tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća Ramu posjećuju biskupi - apostolski vikari. Zabilježen je pohod fra Marijana Bogdanovića 1768. i fra Grge Ilijića 1797. godine. Prilikom pohoda biskupi su slavili misu s narodom i redovito dijelili sakramenat sv. krizme. Vjernici su se najčešće okupljali na Šćitu, na ruševinama crkve i samostana, ali su mise slavljene i po drugim ramskim selima. Prema bilješci Jeronima Vladića, "godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šćit(ovo) vječiti potpuni oprost onima koji posjete ovu crkvu te se ispovijede i pričeste". Od ramskih župnika iz ovoga vremena u sjećanju su osobito ostali fra Ludovik Filipović, fra Jako Križanac, fra Marko Grabovac, fra Franjo Dobretić, fra Mijo Čuić mlađi, fra Bono Perišić.

Nove župe

Unatoč teškim prilikama koje su bile posljedica samovolje turskih činovnika, ramski su franjevci početkom 19. stoljeća razmišljali o osnivanju novih župa. Broj se vjernika povećavao i 1834. godine odlučeno je da se osnuje župa u Donjoj Rami.

a) Gračac

Dvije godine nakon ove odluke kupljeno je zemljište i sagra|ena kuća u Triješćanima (Trišćani), koji su najprije imali status kapelanije, a 1860. godine proglašeni su župom. Fra Bono Milišić 1888. kupuje zemljište na Gračacu, jer je ovo selo bilo pogodnije za središte župe. Gradnja kuće i crkve započela je 1892. godine za župnikovanja fra Andrije Tomića. Crkva je dovršena i posvećena 21. travnja 1901. godine. Gradnjom brane na Neretvi, Jablaničko jezero potopilo je crkvu i kuću. Nova je kuća dovršena 1957., a crkva 1959. godine. Sadašnja župna kuća na Gračacu izgra|ena je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Crkva je u novije vrijeme obogaćena vrijednim umjetninama. Patron župe je sv. Anto Padovanski.

b) Doljani

Novoj župi Gračacu pripala su i sela Doljani i Sovići. Kako su bila prilično udaljena od središta župe, razmišljalo se o osnivanju još jedne župe. Otprije su ramski franjevci, prema predaji, povremeno slavili misu kod Ilijine stijene na ulazu u Doljane. Nova je župa osnovana 1882. godine. Uskoro je izgra|ena župna kuća, koja je jedno vrijeme služila i kao crkva. Godine 1893. završena je župna crkva i ona je postojala sve do 1973. godine, kada je izgra|ena nova. Toranj je završen 2002. godine. Stara župna kuća postojala je sve do 1989. Ovoj župi pripada i lokalitet Kedžara (turski: djevojka) na Vranu, gdje se nalazi grob Dive Grabovčeve. Patron župe je sv. Ilija prorok.

c) Uzdol

Župa Uzdol osnovana je 1856. godine. Tri godine kasnije izgra|ena je crkva, jedina u to vrijeme u ramskom kraju. Sadašnja je izgra|ena 1985. godine. Franjevci su predali ovu župu svjetovnim svećenicima 1907. godine. U župi, u selu Donja Vast, nalazi se grob fra Stjepana Barišića, koji je stradao u drugom svjetskom ratu. Patron župe je sv. Ivan Krstitelj.

d) Prozor

U ljeto 1906. od šćitske je župe odijeljen Prozor s okolnim selima. Nova je župa povjerena svjetovnim svećenicima. Sadašnja je crkva dovršena 1964. godine, a župna kuća osamdesetih godina prošlog stoljeća. Župa je posvećena Presvetom Srcu Isusovu.

e) Rumboci

Umjetno jezero bilo je i najvažniji uzrok osnivanju još jedne župe. O ovomu se 1968. godine razgovaralo s vrhbosanskim nadbiskupom. Ugovorom izme|u Ordinarijata i Provincijalata od 15. ožujka 1971. godine župa je povjerena franjevcima, a novi je župnik preuzeo župu 6. svibnja iste godine. Gradnja nove župne kuće i crkve u Rumbocima započela je u listopadu 1972. godine. Temelji crkve blagoslovljeni su u srpnju sljedeće godine. Od umjetnina u crkvi osobito se ističe veliki vitraj na južnoj plohi, rad Dražena Trogrlića. Patron župe je sv. Franjo Asiški.

Gradnja samostana i crkve na Šćitu

U drugoj polovici 19. stoljeća nastupaju ipak povoljnije prilike za ramske katolike i franjevce. Fra Franjo Franjković uspio je 1855. godine od bega Dugalića otkupiti bivše fratarsko zemljište na Šćitu. Gradnju novog samostana na starim temeljima započeo je fra Pavao Vujičić. Ubrzo je izgra|ena prostrana kuća s dvanaest soba, kuhinjom i župnim uredom. Iznad ulaznih vrata sve donedavno stajao je natpis: Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857. Ovaj je samostan služio svojoj svrsi do izgradnje novog samostana tridesetih godina dvadesetog stoljeća, koji je danas preoblikovan u Kuću mira. Stari samostan Ramljaci su zvali "stara kapela".
U ovo je vrijeme misa slavljena u kolibi od pruća i razmišljalo se, stoga, o gradnji crkve. Broj se župljana povećavao i 1870. godine župa je imala oko 2700 duša. Tri godine trajalo je traženje dozvole za gradnju. Na sv. Antu 1873. godine položen je temeljni kamen, zaslugom ponajviše fra Ante Vladića. Gradnja je bila usporena, jer su uslijedili presudni politički doga|aji: Berlinski kongres dodijelio je Bosnu Austriji i njezina je vojska 4. listopada 1878. iz Duvna stigla u Ramu.

U sljedeće dvije godine glavni su radovi bili okončani. Nabavljena su i četiri zvona, a 1903. godine završen je glavni oltar u crkvi. Te godine, na Veliku Gospu, nadbiskup Stadler svečano je posvetio novu crkvu. Kao uspomena na gradnju i danas u šćitskoj crkvi stoji ploča na kojoj piše: Na slavu Božju i poštenje Bl. Dj. Marije s pomoću Njeg. Veličanstva cara Franje Josipa I. i nastojanjem M. P. O. Ant. Vladića s pukom sagradio O. Josip ]urić 1880. Ramski su fratri 1913. godine odlučili graditi novi samostan po nacrtu poduzetnika Franje Holza. Nastupaju, me|utim, opet teška vremena: 1914. godine izbija I. svjetski rat, javljaju se bolesti kao što su španjolska groznica i plućna kuga. Unatoč ovomu, samostan je 1920. godine bio pod krovom. Sljedećih desetak godina radovi su tekli sporo pa je samostan blagoslovljen i useljen 1930. godine.

Stradanja u II. svjetskom ratu

Nova teška stradanja ramskih katolika i franjevaca uslijedit će u vrijeme ratnih, ali i poratnih godina. Već tijekom 1941. kroz Ramu prolaze različite vojske. Partizani su napali Prozor i Šćit 13. srpnja 1942. godine. Zapalili su tada crkvu na Šćitu, uz koju su izgorjele sakristija i knjižnica s vrijednim crkvenim ruhom i bogatim knjižnim blagom. Nešto kasnije izgorjele su i župne matice, koje su bile sklonjene u jednoj kući na Šćitu. Tom prigodom partizani su ubili gvardijana fra Julijana Jurkovića. Nikada se nije saznalo za njegov grob.
U samostanu je nakon ovoga doga|aja ostao kapelan fra Viktor Slišković. I njega su partizani ubrzo uhitili, ispitivali i prisiljavali da dadne lažne izjave. Ubijen je u Prozoru 16. ili 29. rujna 1942. godine. Ista je sudbina zadesila i župnika u Prozoru Petra Perića. Najteža tragedija zadesit će, me|utim, Ramu u jesen 1942. godine. Početkom listopada crnogorski su četnici preko Sovića došli u Ramu. Nekoliko je ramskih sela zapaljeno, a gotovo sve odrasle muškarce koji nisu uspjeli pobjeći, četnici su likvidirali. Prema popisima, oko tisuću Ramljaka stradalo je tijekom II. svjetskog rata.
Ramski su franjevci, iako su bili lažno optuživani, zatvarani i ranjavani, ostali sa svojim narodom. Služili su ne samo šćitsku nego i prozorsku i uzdolsku župu. Samostan je bombardiran, ali nije pretrpio znatnijih oštećenja. U jesen 1943. godine fratri su odlučili graditi crkvu. Sljedeće je godine napravljena drvena baraka koju su fratri zvali bazilikom. Srušena je tek 1956. godine.

Poratno vrijeme

Dvadesetog lipnja 1956. godine počeli su radovi na obnovi izgorjele crkve na Šćitu. Iste godine, 4. studenog, slavljena je misa u obnovljenoj crkvi. Tri godine kasnije crkva je bila uglavnom dovršena. U ovo vrijeme u samostan su ponovo došle sestre Hercegovačke franjevačke provincije. Budući da su neki poslovi na crkvi bili nekvalitetno ura|eni, 1965. godine pristupilo se uklanjanju nedostataka. Povišena je srednja la|a i izmijenjen krov, sanirani su temelji, izgra|en je novi kor i popravljen toranj. Od 1966. do 1970. godine crkva je obogaćena vrijednim umjetninama, od kojih je najvažnija freska Marija zaštitnica ramskog puka, rad akademskog slikara Josipa Bifela. Ranih šezdesetih godina veliki broj Ramljaka otišao je na rad u zapadnoeuropske zemlje. To je popravilo materijalnu situaciju ramskih obitelji. Izgra|ene su nove obiteljske kuće, a domaćini su svojim novčanim prilozima sudjelovali u obnovi i gradnji crkava.
Godine 1968. Ramu je zadesila nova nevolja. Tada je dovršena izgradnja brane i akumulacijskog jezera, koje je potopilo nekoliko sela i plodnu zemlju, a Ramljake prisililo na iseljavanje. Najviše ih je odselilo u Zagreb i okolicu, u Popovaču, Pleternicu, Rovišće, a nekoliko obitelji naselilo se na sarajevskom Stupu. Šćitska je župa brojčano gotovo prepolovljena. Svake godine u prvu nedjelju iza Male Gospe organizira se u Zagrebu susret iseljenih Ramljaka.

Najnovije doba

Uz redovite pastoralne poslove ramski su franjevci u novije vrijeme dosta učinili na graditeljskom i kulturnom planu. Na Šćitu je izgra|eno novo krilo samostana, a u starom djelu otvorena je Kuća mira. U proširenom i preure|enom samostanskom dvorištu postavljeno je nekoliko izvrsnih umjetničkih ostvarenja: Ramski križ, Posljednja večera i Ramska majka. Na tristotu obljetnicu selidbe u Sinj, u rujnu 1987., na Šćitu je održan povijesno-teološki simpozij, a na Malu Gospu svečanu je misu s mnoštvom vjernika slavio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Tom prigodom Sinjani su donijeli Gospinu sliku i nakon dva dana vratili je u Sinj. Početkom lipnja 1991. godine na Šćitu je svečano proslavljena sedamstota obljetnica dolaska franjevaca u Bosnu. Patron crkve i župe je Velika Gospa, a svake se godine, uz velik broj hodočasnika, osobito svečano slavi Mala Gospa.