Općina Prozor-Rama

Književnik Ivan Lovrenović u bosanskohercegovačkom magazinu Dani objavljiva svoje reportaže pod nazivom: Ljetno putovanje Ivana Lovrenovića u potrazi za ostacima začudne starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture (starobosanska kršćanska nadgrobna skulptura nalazi se kod nas u starom groblju u Družinovićima, o. prir.) i plastike iz otomanskoga vakta, koja je jedan od najautentičnijih kulturoloških signuma Bosne. Na našim stranicama možete pročitati njegova putovanja koja se odnose na ramski kraj. Uz već objavljeno putovanje Na Blidinju, sunce čekajući objavljujemo i drugo putovanje nazvano:

 

Tako se podesilo: baš dok sastavljam slike i dojmove iz Rame za nastavak ovoga putopisnog feljtona, priličnu pažnju javnosti i medija privlači zahtjev građana Prozora i ramskoga kraja kojim se od nadležnih traži održavanje tzv. ekološke i turističke kote Ramskoga jezera. Mnogo smo od naših domaćina u franjevačkom samostanu na Šćitu slušali o tom problemu. Pojednostavljeno: od jezera i njegovih raznovrsnih potencijala Ramljaci nemaju nikakve velike ni trajne koristi, jer se novac što ga Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja gospodari električnom energijom dobijenom iz jezera, na ime obeštećenja uplaćuje općini Prozor-Rama ne ulaže u razvojne projekte koji bi služili stanovništvu da pokreće turističku i njoj srodne djelatnosti, a koje bi mogle donijeti drukčiji i bolji život, i koje bi zaustavile zabrinjavajući trend iseljavanja i napuštanja ramskih domova i zavičaja. Održanje ekološke i turističke kote jedan je od prvih i najvažnijih preduvjeta za takve pozitivne promjene. Značajno je, i za današnje bosanskohercegovačke prilike dosta neuobičajeno, što su Ramljaci - i Hrvati i Bošnjaci - uspjeli svojemu zahtjevu dati oblik ozbiljnoga interesnog udruživanja građana, nadrastajući nacionalne i stranačke-političke predodređenosti. Na čelu ovoga udruženja su fra Mato Topić, gvardijan samostana na Šćitu, i Ferid Manjušak. Zahtjevu građana Rame (koji su lokalne vlasti unaprijed pokušale diskvalificirati kao tobožnje uplitanje u predizbornu politiku) snažnu je javnu podršku dao provincijal bosanskih franjevaca Mijo Džolan, i sam Ramljak, koji piše: "Ne podržavam korištenje ove inicijative... za stranačke i privatne obračune a pogotovo ne u svrhe predizborne kampanje. Držim štetnim propuštanje prilike da se bar oko ovog pitanja ujedinimo, povoljno ga riješimo i tako počnemo ozdravljati od suludih nepotrebnih podjela i nesloge."
Bilježim ovu aktualnost na početku zapisa o Rami, jer se ovdje ionako skoro svaki razgovor vrti oko jezera, kao što je historija ovdašnjih ljudi posljednjih četrdeset godina životno povezana s jezerom, i kao što jezero ne gubiš iz očinjeg vida ma kamo nogom kročio po Rami i ramskoj okolici. I dok se polako s blidinjskih nebesa spuštamo po makadamskom putu kroz jutarnju svježinu Vran-planine, stalno zapravo zamišljam kako će izgledati prizor kada iza neke okuke pred nama prvi put pukne prostranstvo ramske doline i voda Ramskoga jezera.

Kako bi se mogla opisati Rama? Ona stara, bez jezera, od 1968. godine unatrag u vrtoglavo duboku ljudsku povijest (o kojoj svjedoče, recimo, prahistorijski nalazi u selu Varvara, na izvoru rijeke Rame, ili ostaci ranokršćanske bazilike iz VI stoljeća u istom selu, ili prvi spomen imena Rama u XII stoljeću u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva), i ova nova Rama, s akumulacijskim jezerom i visokom branom... To je pitoma, rodna i prostrana kotlina, zatvorena vijencem visokih brda i relativno odvojena, kao skrivena, od šire, mahom surove okolice planina i kraških visoravni. Gotovo kao nekakva bosanska, hercegovačka inačica mitske zemlje Shambhala iz tibetanskih legendi - takva je Rama u primarnom geografskom, klimatskom i konfiguracijskom smislu. A ima nešto od svega toga i u životu ljudi - crta nekakve plemenite izdvojenosti i samosvijesti o zasebnosti ramske sudbine i ramske historije. Na svoj način, o tomu govori i podatak da je Rama, iako fascinantan "rezervat" za antropološka, historiografska, folkloristička i druga istraživanja, od znanosti sve do danas ostala poprilično zanemarena. Prvi autor koji se Ramom bavio tematski, bio je fra Jeronim Vladić (1848-1923), a dvije njegove važne knjige (Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i Urežnjaci iz Rame) upravo su ovih dana s puno ljubavi i truda obnovili ramski franjevci Mato Topić i Tomislav Brković. Značajna su bila sada već davna arheološka istraživanja (u Varvari prije svega), a uz nešto malo književnih tematizacija (Truhelka, Aralica...), kao zanimljiv i znanstveno veoma vrijedan izuzetak ističe se jezikoslovna studija Miloša Okuke Govor Rame, koja je objavljena u Sarajevu 1983.
Napisah za Ramu: bosanska, hercegovačka. To ovdje nije znak ustupka suvremenoj političkoj korektnosti kakvu s dirljivom i katkad komičnom ultimativnošću zahtijevaju regionalno novoosviješteni Hercegovci s "desne obale Neretve", nego samo poštivanje činjeničnosti. Rama doista jest takva u svakom pogledu: nije ni Bosna ni Hercegovina, nego jest - i Bosna, i Hercegovina.
U Ramu nam je svakako, Rama nam je jedan od važnih ciljeva na ovome putovanju, ali sad smo već sigurni da nam neće pobjeći, pa prije nego što napustimo Vran, zastajemo da još malo dišemo planinu, da usiječemo dobar štap iz Vrana (neka oprosti planina!), da doručkujemo svoj putnički doručak. Završavamo ga sočnim vranskim malinama. O, kako dobar trenutak imadosmo u Vran-planini!
Kad na nekoj čistini, nakon što prođemo Orašac, napokon ugledamo Ramsko jezero u cijeloj njegovoj veličini, to doista bude vrtoglav doživljaj! Isprva kao priviđenje, skoro da ne povjeruješ: golemo prostranstvo uokrug oivičeno planinskim lancima, a duboko pod nogama - cakli se plavo i blistavo jezero koje se daleko u dnu vidika sužava među bokove dvaju strmih brda i završava kratkom, jedva vidljivom bijelom crtom betonske brane. Kada se pred Ramljacima naglas ushićujete tim doživljajem, neće vas pobijati niti protusloviti, dapače, potvrđivat će da su se i sami davno srodili s njime, ali će naći načina da vas pristojno upozore na cijenu kojom je ta ljepota plaćena kada je 1968. nastupio potop za potrebe električne energije (uništene kuće, bašče, njive, zavičaji, iseljene obitelji, cijela sela...), te da vam pokušaju dočarati za njih ipak nenadmašnu ljepotu ramske doline u doba prije jezera, koja je sad već odavno prešla u područje sna, uspomene. Nešto od nje zabilježeno je na starim, crno-bijelim fotografijama, naročito sugestivno na onima što ih je prije potopa snimao veliki majstor Ćiril Ćiro Raič, koje kao da i same dolaze iz predjela sna.
Historija je, za razliku od ljudskih želja, surova, i u njoj, nažalost, usporedba Rame sa Shambhalom, imaginarnom zemljom vječnoga mira i sreće, ne stoji. Pred naraštajima Ramljaka, koji su pčelinjom ustrajnošću nastojali obdjelavati i kultivirati ovaj rajski komad zemlje što ih je zapao, često se, gotovo ritmički, isprečavala zla kob historije u različitim vidovima: požari i paljevine, stradanja, seobe, kuge, političke perturbacije, tehnološke intervencije...
Kao što, i pokraj svih historiografskih pokušaja, nije do kraja protumačeno kako je i u kojem pravno-političkom značenju izraz "rex Ramae" (kralj Rame) od 1103. godine, nakon ugarsko-hrvatskoga sporazuma, unišao u titulaturu ugarsko-hrvatskih kraljeva, tako nam ostaju nedostupni porijeklo i značenje imena Rama. Kao i u mnogim drugim slučajevima u Bosni i Hercegovini, i ovdje je ime rijeke dalo ime kraju (zemlja Bosna po rijeci Bosni, nekadašnja oblast Neretva po rijeci Neretvi, Usora po rijeci Usori, župe Sana, Pliva itd.), a imena skoro svih naših jačih rijeka su predslavenska, predrimska, neka dostupni za snimanje, kulturno "vidljivi"možda i predilirska, i mi o njihovome značenju ne znamo ništa (ako se ne računaju priproste i krive pučke etimologije, biva: Sana je od latinskoga sanus, sana - zdrava, a Una od latinskoga unus, una - jedna, pa još, uz lokalpatriotski dodatak: i jedina...)

Franjevci su u Rami prisutni od XV stoljeća, a njihov se samostan spominje i nakon turskoga osvajanja Rame 1482. godine. Od tada je mnogo puta pljačkan, rušen, redovnici progonjeni, neki i ubijani, ali su se uvijek ponovo i vraćali, dijeleći sudbinu sa svojim narodom. U cijelome tom cikličnom padanju i uzdizanju bilo je i bizarnih epizoda. Tako, zabilježeno je kako je 1682. godine popravljan krov na samostanu, a kuhar je nepažnjom u čorbi ostavio nekakvu kost. Majstor s krova bio je pravoslavac, dan je bio srijeda - strogi pravoslavni post, te ga je to smrtno uvrijedilo i obavezalo na osvetu. Osvetio se tako stoje predvečer, prije odlaska, podmetnuo vatru i samostan je izgorio. Jedna verzija priče ima i legendarni nastavak, dostojan građe za dobar horor-triler: počinitelj i njegovi zapute se kućama u Ravno i Vukovsko, prolaze pokraj nekoga starog groblja, tu im se "pamet sveže" i oni se stanu kao začarani vrtjeti oko groblja, muslimani Prozorani koji se bjehu zaputili u Kopčiće ugledaju kako na Šćitu gori samostan, krenu tamo da vide što se zbiva, udare na nesretnike što kruže oko groblja, naslute što je posrijedi, pohvataju ih i svedu do samostana, te se - piše kroničar Vladić prepričavajući pučko kazivanje - "razgnjeve tako, da ih odmah sve ondje posleku, a trupla im poslie kršćani zakopaju pol kilometra daleko od samostana na briežuljku zvanom Brist"...
Najgore nailazi 1687. godine: Turci su već 1683. poraženi pod Bečom, mase ogorčenih muslimana, dotadašnjih posjednika u Ugarskoj, Slavoniji, Dalmaciji slijevaju se u Bosnu. Pojačavaju se neprijateljstva prema kršćanima i progoni. S druge strane, Mlečani iz Dalmacije intenzivno agitiraju, obećavajući kršćanima u Bosni brda i doline da prebjegnu na njihov teritorij: trebaju im težaci za obrađivanje opustošene i napuštene zemlje i graničari na novouspostavljenoj granici s Turskom. Pa makar su samostan na Šćitu koji je prije pet godina zbog koščice u čorbi izgorio ramski fratri uspjeli ponovo dignuti, i to pozajmicom od bega Kasumovića iz Kasapovića (i to je zapisano, a zapisano je i kako su fojnički fratri kasnije imali muke da dug vrate!), sada oni na nagovor i pruženu "slanu ruku" mletačkoga providura Antonija Zena odlaze u Cetinsku krajinu. Odvode sa sobom jedan broj katoličkih obitelji i odnose neke dragocjenosti iz samostana, među njima Gospinu sliku, koja će potom postati nadaleko čuvena "čudotvorna" Gospa sinjska. Samostan je opet izgorio, ali kako! Poslušajmo ponovo Vladića; on pripovijeda kako je fra Stjepan Matić, gvardijan, sve prethodne godine ginuo za obnovu samostana, trošeći svu svoju snagu na to, ne dajući "pokoja tielu, mira duši". Sada, kad se zadnji put preko ramena obazire da se oprosti od svojega teškom mukom sagrađenog djela, "gvardijanu se Maticu mozak pomuti, pamet prevrnu, on poludi" - piše kroničar. "Vraća se nazad, trči hitrim skokom pram samostanu i došav do još gorućeg i plamtećeg na vatrišću ognja, prima goruću glavnju u šake i tura je pod novi ali suhi krov, a za čas se nove sgrade kao luč zasjaše."
Trebalo je puno stoljeće i pol da se franjevci vrate na Šćit i ponovo sagrade samostansku zgradu - bilo je to 1857. godine, kada je turska vlast napokon bila prinuđena dopuštati gradnju neislamskih bogomolja, i kada su fratri od bega Dugalića otkupili zemljište na kojemu je stajala ruševina nekadašnjega samostana. (Crkvu su gradili od 1873. do 1881.) A kakva je stojna i lijepa građevina bio samostan iz 1857, pravo remek-djelo staroga bosanskog graditeljstva, vidi se po vjernoj rekonstrukciji koja je nedavno završena zahvaljujući ideji, entuzijazmu i poduzetnosti gvardijana fra Mate Topića. Sada je u njoj etnografski i prirodnjački muzej sa spomen-sobom fra Jeronima Vladića, a sve je urađeno vrlo temeljito i na zavidnom nivou stručne kompetentnosti. Predani fra Tomislav nas provodi po muzeju i u detalje opisuje na što se je sve pazilo pri rekonstrukciji kuće. Primjerice, jedva se našao jedan jedini majstor u cijeloj okolici, koji umije bradvom tesati daščice za starinski način pokrivanja krova. Morao ih je istesati 12.000 komada, svaki komad - jedna KM! U pola posla mu je bilo dotužilo, teškom mukom su ga nagovorili da nastavi. Daščice su se morale impregnirati posebno smišljenim postupkom, jer u kući neće više biti dima s ognjišta da ih prirodnim putem impregnira. Morali su se naći i specijalni bakreni ekseri za zakivanje, jer bi obični pravili veliki belaj kad počnu hrđati. A to su samo detalji oko krova, kamo sve ostalo!... Dok slušam fra Tomino oduševljeno pripovijedanje, iz glave odgonim podsjećanje na onoga zlosretnoga krovopokrivača iz 1682, koje me se - ne budi uroka! - dovezalo kao napast...
Ramljaci i ramski samostan na Šćitu i u novijoj su historiji pregrmjeli svakakva čuda i nevolje. U Drugom svjetskom ratu od četnika je samo u dva dana 1942. pobijeno više od 900 nevinih ljudi u ramskome kraju. Ranije te iste godine crkvu su zapalili partizani, ubili gvardijana i kapelana, a uz crkvu su stradale vrijedne umjetnine, izgorjeli nenadoknadivi arhivski dokumenti, veoma stare matice i knjige. Obnavljanje crkve počelo je tek 1956. godine.
Kao da bi se htjelo na djelu pokazati mogućnost dobroga i nezlobivog, vedrog transcendiranja svih zala i zlopamćenja, danas je franjevačka cjelina na Šćitu (samostan, crkva, muzej, uređenje okolice...) gotovo nestvaran ambijent mira, kultiviranoga suživota s prirodom, mjesto izvanredne povijesne evokativnosti, te dinamična galerija moderne umjetnosti - sve u jednome. Rezultat je to vizionarnoga koncepta i ustrajnoga rada unatrag mnogo vremena, a naročito od početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Uz mnoge druge, za narastanje i ostvarivanje toga jedinstvenog projekta najzaslužniji je fra Mijo Džolan, prethodni gvardijan ramskoga samostana, te njegov nasljednik fra Mato Topić.

Poslije ručka fra Tomo nas trpa u nissanov terenac s pogonom na četiri kotača (što će ustrebati, uvjerit ćemo se uskoro), pa ćemo u visoka i strma ramska sela u potragu za starim nadgrobnjacima, koji su osnovna nit vodilja ovoga putovanja. U Rami ih ima, fra Tomo ih je već obilazio i snimao, ali uskoro će se pokazati da ih ima i više nego što se zna. Otkrivali smo ih zajedno, i zajedno se iznenađivali, u selima Družinovići, Šlimac, Lapsunj, Gmići, koja smo uspjeli obići u prevrelo poslijepodne, zavlačeći se koliko smo mogli i smjeli u gusto šikarje u koje su obrasla ta drevna zaboravljena groblja. Za precizno i kvalitetno fotografiranje uvjeti su bili skoro potpuno nemogući (visoko sunce, strašno zasićeno svjetlo, gusto i žilavo raslinje...), pa osim nekoliko dokumentarnih snimaka nije se moglo napraviti ništa više. Ali to može pričekati, važna je još jedna materijalna potvrda o rasprostranjenosti ovoga oblika nadgrobnih spomenika koji se u okviru zajedničke polazne likovno-simboličke zamisli pojavljuje u vremenu (otprilike od početka XVI do kraja XIX stoljeća) i u prostoru (od Posavine do Rame i Hercegovine, od Livna i Duvna do Vareša i Kladnja) u vrlo zanimljivim oblikovnim podvarijantama. Ovi u ramskim selima veoma su stari, o tome govore i njihovi oblici, ali i tipična, na toliko mjesta prisutna pojava da domaće stanovništvo o njima ne zna ništa pozitivno, nego ih smješta u legendarne predodžbe. Negdje su to "grčka groblja", negdje "kameni svatovi", negdje, pak, spomenici neke goleme nepoznate vojske iz davnih vremena. Već smo se susreli s tom ilustracijom diskontinuiranoga života i izlomljenog pamćenja cijelih generacija, kao crtom koja karakterizira mnoge krajeve u Bosni i Hercegovini...
S ovim spomeničkim i kulturnim blagom događa se, zapravo, isto što se ranije događalo sa srednjovjekovnim bosanskim mramorovima, stećcima. Nakon što je prošlo njihovo vrijeme i nestalo naraštaja intimno povezanih s njihovim značenjem i s pokojnicima što pod njima leže, stećci su kroz otomanska stoljeća bosanskohercegovačke historije bili fizički prisutan, a kulturno nevidljiv i nepostojeći element bosanskoga pejzaža. BiH su podjednako nevidljivi za mentalne oči Bosanaca svih triju vjera, prekodiranih s dolaskom osmansko-islamske civilizacije u posve drugi, novi svijet simboličkih, kultnih, estetskih znakova i značenja. U tom svijetu stećci su mogli tek eventualno pobuđivati neki nejasni, bezoblični respekt i biti predmetom pučkih praznovjerja, ali daleko najčešće predstavljali su sasvim zgodan građevni materijal bez ikakva kultnog značenja i odnosa. Prvi su ih "ugledali" stranci, strani putnici. S dolaskom Austrije, njezine ideologije bosanstva s jedne strane, a s druge strane entuzijastičkoga razvoja tada modernih i prestižnih disciplina prahistorijske i medijevalne arheologije i historiografije - stećci su najedanput bljesnuli posve novom recepcijom. Tada su napokon počeli postajati vidljivi i za bosanske oči. Druga je priča, žalosna i nedostojna, ono što se danas događa s njihovim nasilnim ideološkim interpretiranjem - o tome nećemo ovdje.
Starinski antropomorfni ili kripto-križevi, za kojima tragamo, za sad su u onoj prvoj fazi "nevidljivosti". Bilo bi dobro kada bi izlazak ovoga spomeničkog kompleksa iz kulturne nevidljivosti bio najprije praćen sistematskim istraživanjem, opisivanjem, popisivanjem i dokumentiranjem, te adekvatnom zaštitom. (Ovih dana je otvorena, kažu, grandiozna izložba stećaka u Zagrebu, a vidim da su na njoj uvršteni i antropomorfni spomenici s Rostova, kojima smo se planirali zaputiti poslije Rame. To je prvi put, nakon studije Đoke Mazalića iz 1957. godine koji ih je ovlaš skicirao, da im netko poklanja znanstvenu pažnju. Bit će zanimljivo vidjeti kako su u toj postavci interpretirani...)

Iz visokih ramskih sela spuštamo se do Podbora, vode nas fra Tomo i fra Stjepan (Lovrić, visočki profesor historije, moj dobar prijatelj) da vidimo "križni put" što su ga fratri napravili proteklih godina. Obilježavanje i molitveno-meditativno obilaženje pojedinih dijelova Kristove muke, dok nosi svoj križ na putu do Golgote, uobičajilo se još u ranim vremenima kršćanstva u Jeruzalemu, a u Evropi su od XVII stoljeća glavni nosioci toga običaja franjevci, koji su ga i u Bosni njegovali s posebnom ljubavlju i pažnjom, te se ukorijenio kao osobito omiljen i emocionalan pučko-religiozni obred. Križni put u Podboru napravljen je kao ingeniozna religiozno-umjetnička "instalacija", u najsretnijem spoju tipične franciskanske zanesenosti prirodom i pijeteta spram Kristove žrtve. Sretan trenutak nadahnuća bio je i ideja da se pojedine postaje Kristove muke obilježe križevima sa starih ramskih grobalja, u kojima se sada na najbolji način spaja njihovo izvorno s obnovljenim značenjem. Poseban, pak, doživljaj je sam spiralni uspon od jedne do druge postaje, sve do na vrh staze, do prekrasne livade pod šumom koja čini prirodni amfiteatar, i s koje se pruža veličanstven pogled na Ramu i jezero. Uopće nije nužno da čovjek bude religiozan, pogotovo ne na neki konfesionalno određen način, pa da se na franjevačkoj stazi u Podboru osjeća u dobrom i lijepom miru sa sobom i sa svijetom.
Taj ljekoviti osjećaj prati nas i duboko u čarobnu ramsku večer i noć, dok poslije objeda - počašćeni posebnim privilegijem - sjedimo s domaćinima na balkonu, uz vino i razgovor. Taj balkon - saopćava nam se u polušali - znamenita je institucija šćitskoga samostana: na njemu su se rodile sve najbolje ovdašnje ideje, kao i one najgore. Samo, dobro je što su se ove druge odmah i zaboravljale, a one prve nisu - domeću odmah naši domaćini.