Općina Prozor-Rama

Prozor je omanji grad smješten između Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m), obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). Iznad Prozora je Makljen, dominantna kota dinarskog pravca sjeverozapad - jugoistok. Tlo čine krečnjačke i dolomitske stijene. Vrhovi Makljena su sedlo Makljen (1123 m), Kozje stijene (1157 m), Debelo brdo (1316 m), Koštica (1285 m) i Sajina planina (1374 m). S druge strane Makljena su Mejnik (1276 m), Kalac (1307 m), Crni vrh (1370 m), Pidriš i vrh Kobila (1301 m). Od sedla Makljen između strmih klisura prema uskopaljskoj kotlini spušta se dolina Žlib.
Prozor je nekada bio veoma važna prometnica puteva. Put iz Splita i Duvanjskog polja vodio je preko Prozora prema izvorištu Neretvice pa sve do kreševskih i fojničkih rudnika. U srednjem su se vijeku kraj važnijih putova podizale utvrde, kule za zaštitu putnika. Tako je bilo i na raskrižju putova koji su vodili iz doline Neretve i iz Splita. Prozor je vjerojatno spočetka bio samo jedno važnije utvrđenje čiji su ostaci sve do danas ostali u prozorskoj kuli, a kasnije se oko te kule formiralo varoško naselje.
Kasnije je od 1890. do1900. iz Prozora preko sedla Makljena dolinom Žliba napravljena makadamska cesta. Danas je to asfaltirana cesta kojom se od Jadranskog mora putuje prema Zagrebu. Kapacitet ove prometnice je smanjen nakon stvaranja novih državnih granica između BiH i Republike Hrvatske.
Makljen je uvijek bio važan planinski prijevoj, ne samo kao putna komunikacija, nego i kao strateška kota s koje se kontrolira Prozor i Uskoplje - Gornji Vakuf. Zato su se i u Drugom svjetskom ratu i u zadjem ratu u BiH vodile žestoke bitke za prevlast na Makljenu.

Povijesni okvir

Prozor se prvi put spominje 11. kolovoza 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko "pod Prozorom u Rami" izdao povelju Vuku Hrvatiniću kojom mu poklanja cijelu Plivu s gradom Sokolom za zasluge stečene u ratu. U Prozoru su dva puta boravili dubrovački izaslanici: prvi put 13. veljače 1433. godine o čemu izvješćuju i svoga kneza, a drugi put 1434. godine kad ih je primio sam banTvrtko II. koji je tada boravio u Prozoru. Prilikom osvajanja Bosne 1463. godine Turci su osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin, djelomično oslobođenu, darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu Hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.

Rama je konačno pala pod Turke 1482. godine kada je pala i Hercegovina. Najprije je bila pod livanjskim, a zatim pod kliškim sandžakom. Kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka. O padu bosanskih utvrda vežu se brojne legende od kojih neke govore o izdaji. Jedna takva legenda govori i o izdaji prozorske utvrde:

"Silni sultan Fatih Muhamed II. navali na Bosnu osvojiti ju. Gradovi su padali jedan za drugim. Nestalo je Bosne ponosne. Prozor je najdulje očuvao svoju slobodu. Šest godina osvajao ga je veliki sultan Fatih. Ostavili su mnogi Turci kosti pod Prozorom. I danas puna njihovih grobova, okolina Prozora svjedoči o srčanosti branitelja.
Turci navaljuju, ali se Prozor ne daje. I sam Bog zna bi li ikad sultan Fatih zauzeo prozorski grad da nije bilo neke starice iz porodice Dedića. Poruči ta baba silnom sultanu da će još mnogo glava Turci ostaviti pod Prozorom, a ako nju posluša ona će ga savjetovati kako će Prozor lako osvojiti. Obraduje se poruci sultan. Pozove odmah staricu preda se. Dođe baba pred sultana pa mu se previja. Obeća babi bogatu nagradu ako uspije zauzeti Prozor i okolicu Rame. Ponuđena nagrada razveseli babu i stane ona kazivati sultanu tajne: 'Uzmi, svjetli care, najvatrenijeg konja trogodišnjaka što imaš u svojoj vojsci, hrani ga tjedan dana najboljom zobi. Vode mu ne daj nipošto. Osmog ga dana dovedi Bijeloj vodi. Pazi gdje konj kopitom zagrebe zemlju tamo je pod zemljom voda koju si Prozorčani dovode u grad. Presjeci im vodu i kad ih žeđ bude morila sami će ti se predati u ruke, svijetli care.' Ispuni obećanje sultan. Nadari babu zlatnim dukatima i učini kako ga je savjetovala. Konj stvarno nađe vodu pod zemljom, sultan je odvrati od grada i nesretne branitelje stane mučiti ljuta žeđ. Žeđu izmučeni predaju se posustali branitelji. Jedino se kraljica koja je u gradu stanovala nije željela predati u ruke okrutnom sultanu. Uze dva svoja malena sina u naručje i s visoke se kule baci u potok koji je oko grada tekao. Narod u spomen na nju potok nazove Kraljevac. Svježa je to i čista kao suza voda.
Od koljena babe izdajice nitko sretan nije bio, na njenu porodicu udareno je i crkveno proklestvo, a od njih ni danas nitko ne može postati svećenikom jer oproštaja izdajici domovine nema!" (M. Topić, Ramske starine, Rama-Sarajevo, 2005., str. 284.).

U bosanskom vilajetu sarajevski mulaluk dijelio se na visočku, fojničku, konjičku i prozorsku nahiju. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481. - 1512.) proglašen kasabom i u njemu je kao i u drugim kasabama na sultanovu zapovijed podignuta džamija o državnom trošku.
Od 1626. godine Rama i grad Prozor pripadaju kliškom sandžaku. U Rami je boravio sandžakov kapetan i kadija. Godine 1641. spominje se kadiluk Prozor.

Grad Prozor

Počeci nastajanja grada Prozora

Počeci grada Prozora datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka. Po nekakvom srednjovjekovnom pravilu uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite putnika i robe. Jedna takva utvrda sačuvana je i iznad Prozora, jer tu je bilo čvorište prometnica koje su s jedne strane išle dolinom rijeke Neretve i Vrbasa i s druge strane iz smijera Splita preko Gornje Rame.

Srednjovjekovna varoš Prozor

Grad Prozor započeo se razvijati od srednjovjekovne kule koja se nalazi na brijegu iznad Ponira i potoka Prozorčice. Nastao je kao i ostali srednjovjekovni gradovi: na oštrom nepristupačnom brijegu nalazila se kula opasana zidinama u koju bi se sklanjalo stanovništvo za vrijeme opasnosti. Izvan opasnosti stanovništvo je boravilo u varoši neposredno uz samu utvrdu. Tako je i uz utvrdu grada Prozora, koja se i danas nalazi na teško pristupačnom terenu, nastajalo naselje. I danas se uz nju mogu vidjeti urušeni ostaci kuća i drugih objekata varoši, a ruševine zidina kojima je bilo opasano naselje, zatrpane su i teško uočljive.
Malo niže od grada, na istom brijegu, nalazi se naselje Pograđe koje se nekada nazivalo Podgrađe (naselje pod gradom). Podgrađe je bilo izdužena oblika, varoš u kojoj su kuće bile poredane uzduž jedne ulice. Vjerojatno je baš u tom naselju postojao srednjovjekovni trg gdje se odvijao javni život varoši. Stariji dijelovi srednjovjekovnoga Prozora nalazili su se u stranama. Na lijevoj strani Prozorčice nalazila su se naselja Hasa, Ogoje i Gornja Mahala, a na desnoj strani Varoš ili Alefendina Mahala. Srednjovjekovni nazivi naselja dolaskom Turaka u Bosnu dobivaju nova imena, a samo su ponegdje sačuvani stari nazivi.

Prozor kao turska mahala

U vremenu turske vladavine u Bosni Prozor dobiva oblik turskog naselja. Pograđe prestaje biti središte varoškog života i postaje običnom mahalom koju su prozvali Bajazid-mahala. Takav naziv Pograđe dobiva po džamiji Bajezid ili Sultan Bajezid džamiji. Vjerojatno se radi o sultanu Bajazidu (1481.-1528.) koji je najvjerojatnije osvojio Prozor. Pograđe je podijeljeno na dva dijela: dio iznad džamije ostao je s imenom Pograđe, a dio ispod džamije dobio je naziv Čujda. U tom su vremenu u gradu nastale i nove mahale, a u njih su se doselili protjerani muslimani iz nekih krajeva tadašnje Ugarske. Tako je sjeverno od Pograđa nastala Gornja mahala s Mehmedbegovom džamijom, a iznad nje u strani nastala je mahala Ogoje. Paralelno s Pograđem ispod Donje mahale, s obje strane Prozorčice, nastao je donji dio današnjeg Prozora, prozvan Čaršija. Sve trgovine i radnje bile su smještene u Čaršiji s desne strane Prozorčice. U gornjem dijelu tadašnje Čaršije, s lijeve strane potoka, nastala je za ono vrijeme najljepša mahala Hasa ili Hajrulahagina mahala s Hajrulahaginom džamijom. Ispod Čaršije, na desnoj strani Prozorčice, nastala je Alefendina mahala ili Varoš oko Alefendine džamije. U tom dijelu grada nalazila se i sahat-kula koju je sagradio Alefendija. Mahale su bile razdvojene njivama i vrtovima, a povezivale su ih starinske trošne kaldrme. Izvan ovih mahala manji broj stanovnika je živio na Pojani u Barama, na Muslićevini, na Mejdanu iznad Prozora i na Dupcima iznad Ogoja.
Iako je u tursko vrijeme Prozor bio varoš balkanskoga tipa ipak nije imao mnogo hanova, zgrada u kojima su putnici imali besplatno sklonište. Bilo ih je svega osam: Gubin han, dva Fejzića hana i po jedan Muftića, Nuhefendića, Nuspahića, Zaimovića, Hadžića i Đonlagića hana.

Prozor u vrijeme austrougarske vlasti

Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu izgrađuju se brojni putevi. Tako je 1900. godine završen put koji je išao od ušća rijeke Rame, kroz Prozor te preko prijevoja Makljen za Gornji Vakuf. Taj put je prolazio od ponora Prozorčice do Bara i povezivao sve postojeće mahale. Središte grada polako se pomicalo uz Prozorčicu prema sjeveru, a uz cestu su se počele graditi nove kuće i drugi objekti. Muftića kuća, nekadašnje vlasništvo obitelji Muftića i sjedište turskih vlasti, i dalje je bila u službi države u kojoj je bio i stan sreskog načelnika. Uz tri navedene džamije u Prozoru je, za vrijeme austrijske uprave, na Šehovoj luci sagrađena i manja katolička crkva još nekoliko državnih zgrada.
Austro-Ugarska na području prozorskog sreza nije bitno izmijenila odnose u korist kmetova. Ono što se može spomenuti kao doprinos pozitivnom pomaku društva bila je sigurnost građana i imovine. To je uvjetovalo da se i u manjim kasabama, kakva je bila Prozor, počela razvijati trgovina i zanatstvo. Grad Prozor je u vrijeme dolaska austro-ugarske vlasti imao 845 stavnovnika (770 muslimana i 75 katolika), a cijeli prozorski srez 9.419 stanovnika (5.357 katolika i 4.062 muslimana).
U Prozoru je 1907. godine izgrađen vodovod iz općinskih sredstava. Otvorene su i dvije osnovne škole od okojih je jedna bila u gradu. Tada je bila prva regulacija potoka Prozorčice. Pri kraju austro-ugarske vladavine započelo se i s izgradnjom ceste koja je trebala preko Duvna i Buškog blata povezati Prozor s morem, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata izgradnja puta prekinuta.
Pod novom vlašću Prozor je bio sjedište sreza a zatim i općine. Godine 1912. Prozor je imao 1.106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i 26 pravoslavnih), a u njemu su već tada bile smještene brojne institucije: sjedište sreza i općine, sreski sud, sreska zemljoradnička zadruga s magazinom žita, žandarmerijska stanica, odjel financijske straže, pošta i telegraf, osnovna škola, Hrvatsko društvo "Sokol", muslimanska i činovnička čitaonica, općinska ambulanta i vatrogasni savez. U gradu je bio i motel sa šest gostinjskih soba, tri gostionice, nekoliko kavana, dvanaest trgovina mješovitom robom i nekoliko zanatskih radnji. Ni u to vrijeme, kao ni ranije, u Prozoru i njegovoj bližoj okolini nije bilo nikakvog industrijskog objekta niti veće zanatske radionice.
Pred Prvi svjetski rat ovaj je kraj došao u gospodarski kolaps: bilo je i gladi pa su se ljudi prehranjivali jedući trave i razne korjenje. S takvim društveno- gospodarskim prilikama ušlo se u Prvi svjetski rat.

Prozor između dva rata

Od 1918. do 1941. godine i Rama je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1929. Prozor je postao srez. Prema administrativnoj podjeli priključen je primorskoj banovini sa središtem u Splitu. U to je vrijeme u srezu živjelo 14.713 stanovnika. Od toga broja u Prozoru je stanovalo jedva 1.200 stanovnika. Seoskog stanovništva bilo je preko 90 % u 58 sela. U Gornjoj Rami je bilo većih sela sa po nekoliko imućnijih zemljoradnika a ostala su sela bila mala i razbacana po brdima gdje su ljudi veoma skromno i siromašno živjeli.
Dolaskom nove vlasti započele su i neke promjene kao što je agrarna reforma provedena 1919. godine. Seljaci su od nove države počeli dobivati zemlju ali bez osnovnih sredstava za obradu, zbog čega su se morali zaduživali kod bolje stojećih susjeda i kod prozorskih trgovaca. Radeći tako dugovanja nisu mogli vratiti, stoga su prodavali zemlju i tako ponovno postajali sirotinja.
I stočni fond bio je neravnomjerno raspoređen. Prema popisu iz 1939. godine u prozorskom srezu bilo je 2.850 konja, 4.430 goveda, 898 svinja, 18.200 ovaca i 13.980 koza. Na području sreza bilo je 68.000 stabala voća od čega je bilo 39.000 šljiva, 10.500 krušaka, 10.000 jabuka. Postojala su tri godišnja vašara - na Jurjevdan, Duhove, Miholjdan. Godine1930. na tim se vašarima prodalo 1.342 glave krupne stoke (konja i goveda), 3.250 glava sitne stoke (ovaca i koza) i to najviše u Mostar, Imotski i Sinj.
Tadašnji sreski načelnik u Prozoru L. Matković, opisao je stanje u srezu ovim riječima: "Varošica Prozor slabo napreduje, a tome je razlog zabačenost bez prometnih putova, donekle urođeni komoditet i nikakvi kulturni zahtjevi. Ne misle građani ništa, jer nisu sposobni da misle o prosperitetu svog mjesta, dapače oni rado priječe napredak. O podizanju industrije nema ni govora. Međutim, za unaprjeđivanje poljoprivrede postoji projekt i inicijativa sa strane vlasti, da se podigne voćni rasadnik, odnosno poljoprivredna stanica čemu se prave neprilike od općinstva uopće (nevjerojatno ali istinito)". (Namik Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, Prozor, 1985., str. 21. - 22.).
Zbog ovakvog gospodarskog stanja, mentaliteta ljudi i drugih okolnosti Prozor desetljećima nije mijenjao svoj vanjski izgled. Kuće su uglavnom bile građene od ćerpića i drveta, pokrivene šindrom, razasute uzduž prozorskog potoka i po okolnim brežuljcima, okružene avlijama i baštama. Prozorska čaršija smjestila se uz glavnu gradsku ulicu koja je iz doline Neretve preko Makljena vodila u dolinu Vrbasa. U toj su čaršiji bile javne ustanove i uz njih desetak trgovačkih radnji, isto toliko zanatskih, dvadeset pet kavana i gostionica, han i motelčić. U mjestu nije bilo ni veće zanatske radionice a kamoli kakav industrijski pogon. Na cijelom ondašnjem srezu samo je u Doljanima postojala mala pilana koja je zapošljavala 20 do 30 radnika.
Gotovo polovina gradskog stanovništva živjela je od trgovine, zanatstva, ugostiteljstva i zarade u raznim općinskim službama. Neke su se obitelji bavile poljoprivredom. Gotovo polovina stanovništva živjela je siromašno, od onoga što su zarađivali u kućnoj radinosti. Mnoge muslimanske agovske i begovske obitelji, koje su u novom državnom uređenju ostale bez zemlje, postale su sirotinja. Živjeli su od tkanja ćilima koje su tkale žene a muškarci su ih nosili prodavati u Sarajevo, Mostar ili čak u Beograd, Zagreb ili Dubrovnik.
Prozorski su obrtnici radili po narudžbi za potrebe gradskog stanovništva, a kovači za potrebe seoskih poljoprivrednika. Obrtničkim uslugama koristili su se stanovnici Prozora, ali ograničeno zbog lošeg materijalnog stanja. U obrtničkim su radnjama uz vlasnika radili po jedan ili dva pomoćnika, šegrta koji su najčešće bili članovi obitelji majstora vlasnika. Od obrtničkih djelatnosti bile su tada zastupljene obućarska, krojačka, pekarska, kovačka, stolarska i limarska.
Bolje od drugih stanovnika živjelo je svega nekoliko bogatijih trgovačkih obitelji koje su imale kapitala za vlastito poslovanje. Neki su od njih uz trgovinu posjedovali i veće zemljišne posjede. Ostali su bili sitni trgovci koi su prodavali tuđu robu bogatijih trgovaca iz Sarajeva.
Stoka iz prozorskog sreza najviše se prodavala u Mostaru, Imotskom i Sinju. Koža se prodavali u Gornjem Vakufu i Bugojnu gdje se izrađivala oputa. Najveći broj obitelji je bio tako siromašan da se moglo kupiti tek nešto soli, kave i šećera za domaćinstvo, malo čohe za izradu nošnje i ponešto metalnih predmeta za obradu zemlje. U ovakvoj varoši sa slabim ekonomskom poslovanjem bilo je mnogo nezaposlenih i gotovo nikakvih ostvarenja u infrastrukturi općine. Za cijelo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije ovdje je završena samo banska cesta, koju je započela graditi austrougarska vlast a koja je vodila od Prozora preko Duvna do Splita. Cesta je završena pred sami rat, 1939. godine. Na cijelom srezu 1939. godine nije bilo nijedne električne žarulje.
Zbog velike nezaposlenosti u ovom srezu, mladi su ljudi u potrazi za poslom u velikom broju odlazili u druga mjesta. Najčešće su odlazili u rano proljeće kada su započinjali sezonski radovi u šumi, na cestama, prugama, kamenolomima, ciglanama i građevinama.Tako su se mnogi našli u ciglanama u Sarajevu, u šumi ili rudniku u Varešu ili Zavidovićima, a neki su tražeći posla odlazili i do Beograda i Zagreba.
Na kulturnom području stanje je bilo još teže. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u prozorskom je srezu bilo 86 % nepismenog stanovništva. Bilo je sela u kojima je nepismenost bila stopostotna, a u mnogim je selima samo ponetko samouk znao čitati i pisati. Nepismenost je bila osobito velika kod ženskog stanovništva - preko 90 %, smatralo se da škola nije za žensku djecu. U cijelom srezu postojalo je pet četverorazrednih škola sa sedam učitelja.
Od kulturnih društava u Prozoru su djelovali Hrvatska čitaonica, Činovnički klub i Uhuvet.

Prozor poslije Drugog svjetskog rata

U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao "gospodare". S početka rata u Prozoru su kao i u drugim dijelovima Rame bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. godine. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. godine. "Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve" - bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. godine partizani zauzeli Prozor i u njemu ostali do kraja rata. Geganova milicija nekoliko puta je nakratko zauzimala grad Prozor, ali se u njemu ne bi dulje zadržavala.

 Preuzeto iz: Mato Topić, Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu, sv. II., Franjevački samostan Rama-Šćit, Rama, 2007.